"Ponosan sam što nisam bio ono što su htjeli"

Autor:

Bez snimanja filmova moj život bi bio besmislen, izjavio je španski režiser Pedro Almodovar u intervjuu za londonski Gardijan, povodom najnovijeg filma "Bol i slava" koji je duboko ličan i koji kritičari ocjenjuju kao pravo remek djelo.

"Ponosan sam što nisam bio ono što su htjeli" Foto: Claudio Onorati/ANSA via AP

Novinar Ksen Bruks je svog sagovornika, koji je napunio 70 godina, opisao kao sjedokosog, na kome se vidi da stari, poboljeva, živi potpuno sam u ogromnom stanu pretrpanom sjećanjima na prethodne filmove, a, kako sam kaže, njegovi prijatelji su ili umrli ili ne mogu da se kreću, što ga čini depresivnim.

Almodovar, piše Bruks, strahuje da su njegovi najbolji filmovi već prošlost. Vrijeme otkucava a njegovo tijelo polako slabi. Kada u filmu glavnog junaka, režisera Maljoa, za koga kaže da je depresivan kao i on, odvoze u operacioni salu zbog neke rutinske operacije, to opisuje kao "generalnu probu za sopstvenu smrt".

Režiser ipak insistira da je film fikcija a nikako dokumentaran film, jer on nikada nije snimao dokumentarce i nema namjeru da sad pod stare dane počne da ih snima, i to o sebi...

Izvor: YouTube/patheuk

  Tako da Maljo ipak nije portret Almodovara, barem zvanično, bez obzira koliko se Antonio Banderas trudio da, obučen kao režiser, želi da ga podražava.

Enterijeri su snimani u Almodovarovom stanu, ali, iako Maljov život u mnogom liči na njegov, on se i dalje brani da to nije autobiografija.

Prema riječima novinara, Almodovarova odbrana se ruši kada kaže: "Ja se trudim da ubijedim sebe da to nisam ja, već neki lik koji sam izmislio, ali ne mogu više da se krijem iza Maljoa".

Razgovor nastavljaju u Almodovarovoj kancelariji koja se nalazi u jednoj sporednoj uličici nedaleko od zgrade u kojoj živi.

Zid iza njegovih leđa je prekriven fotografijama na kojima su njegovi omiljeni glumci i druge osobe kojima se divio

Tu je i portret s autogramom Bilija Vajldera, koji je jedan od njegovih uzora.

Pedro Almodovar Foto: Arthur Mola/Invision/AP

Na mnogim slikama je Almodovar u mladim danima. U mladosti je snimao filmove koji su bili odraz njegove mladosti, u srednjim je pravio melodrame i trilere, a sada se i u filmovima bavi starenjem, bolestima i smrću.

"Bol i slava je neka vrsta ispovjesti nekog ko stari. Veoma sam ponosan na ovaj film", kazao je Almodovar i žurno, kako prenosi Bruks, dodaje da "svi njegovi filmovi imaju nekih grešaka, neki manje neki više, a ovaj film može da se smatra njegovim staračkim majstorskim djelom".

"Zato mislim da imam razloga da budem veoma ponosan na određene scene u ovom filmu", kaže reditelj.

U "Bolu i slavi" glavni lik Maljo se prepire sa drugarima, zabrlja tokom intervjua uživo, i samog sebe liječi nekim opijatima, a eventualni patos prevazilazi humorom, konstatuje Bruks i zapaža da je slikarski rečeno slika tamnija, ali njegov "korak" je lakši nego što je bio u prošlosti jer osjeća da priču treba što prije ispričati i tu potrebu da priča priče na filmu smatra svojom zavisnošću.

"Vjerovatno sam se tako oduvijek osjećao. Moj odnos prema filmu je postao sve čvršći", kaže umjetnik i to pripisuje stalno prisutnom strahu da li će uspjeti da ga završi. To je razlog, zaključuje, "što mi je film sada sve i samo dok ga radim se osjećam kompletno".

Rođen u malom gradiću La Manča, Almodovar u filmu "govori i o svom djetinjstvu i u filmu kaže majci da mu je žao što nije ispunio njena očekivanja zato što je bio ono što jeste".

"Nikad nisam bio sin koga su moji roditelji željeli i nisam bio srećan u toj malograđanskoj sredini koja je bila konzervativna i zaostala. Roditelji su živjeli u 19. vijeku a ja sam bio dijete 21. vijeka", rekao je Almodovar o svom djetinjstvu.

U Madridu se priključio pokretu "Movida" koji je za njega bio san koji je postao stvarnost i koji je bio pravi rasadnik kreativnosti poslije smrti Franka.

Almodovar je noću pisao scenarije za stripove, nastupao u alternativnim pozorištima i pjevao u jednom rok sastavu, malom kamerom je snimao nijeme seks komedije koje je prikazivao u barovima, a po danu je radio u državnoj telefonskoj kompaniji u kojoj je proveo čak 12 godina.

Dao je otkaz tek kad je njegova karijera kao filmadžije počela da donosi prihod, to jest, kada je 1988. njegov film "Žene na ivici nervnog sloma" postao svjetski hit i bio nominovan za Oskara.

Postepeno, Almodovarovi filmovi su postali skoro naunosniji španski izvozni artikal i to je, tvrdi, i za njega bilo iznenađenje jer mislio da će ga staviti u fijoku "umetničkih filmova" koji ne donose prihod.

Njemu je taj međunarodni uspjeh bio dragocen jer mu je omogućio da sačuva kontrolu nad svim svojim filmovima.

Almodovarov stalni glumac u to vrijeme bio je Banderas, koji nije mogao da odoli da ne iskoristi stečenu slavu i da se otisne u Holivud gdje je postao prava filmska zvijezda.

Danas Almodovar ne krije da se osjećao kao da ga je Banderas izdao kada je napustio Madrid.

Kada je novi film imao svjetsku premijeru na festivalu u Kanu, novinari su mislili da će Almodovar dobiti "Zlatnu palmu" a nagrađen je Banderas za najbolju ulogu. On i Almodovar su se pomirili i Banderas će igrati u njegovom sljedećem trileru "Koža u kojoj živim".

Nekoliko puta Almodovar je razmišljao da prihvati ponude Holivuda da režira neke od njihovih filmova, ali je na kraju prevagnula njegova navika da živi u Madridu gdje je okružen svojim knjigama, slikama i sa 3000 DVD-ova.

Ostale vijesti