Svetlanu Cenić znamo kao ekonomsku analitičarku, ženu bez dlake na jeziku koja decenijama ukazuje na loše odluke vlasti i njihove posljedice. Ali, ukoliko je pratite na mrežama, sigurno ste upoznali i njenu drugu stranu, koja izađe na vidjelo kad piše o svom psu - Dunji
Usvojila je u jednom od najtežih trenutaka u životu, da joj bude drugarica i utjeha, a u malom crnom klupku s velikim izražajnim očima dobila je sve to i još mnogo više.
“Dunja je u moj život došla 07. septembra 2023. Promijenila je sve na bolje”, počinje Svetlana priču.
"Kad mi je majka umrla, odjednom je bilo stravično pusto. Decenijama sam o nekom brinula, tačnije od 1992. Na kraju je ostala majka. Tog ljeta, poslije njene smrti, družila sam se udomljenim macama moje kćerke i bilo je sjajno. Mačke koje je neko bacio pored kontejnera, uzela je, kao, privremeno. Evo ih uživaju kod nje i to privremeno je stalno, naravno. Čak smo Dunju i njih vodile na odmor, pa je njen kolega rekao: "Šta ti je život - danas u kontejneru, sutra ideš na ljetovanje".
Inače, u životu sam se selila 21 put, svega i svačega je bilo i nije bilo mogućnosti za kućnog ljubimca. Tako sam dobila želju da se družim sa psom. Pomenula sam to i Almi, ćerki mog velikog prijatelja, nažalost pokojnog, Slobodana Popovića i ona je rekla: “Sad ću ja da vidim, ništa ne radite do tada”. Alma se godinama bavila, mimo svojih obaveza, spašavanjem pasa, a i sama je udomila. Moja molba je samo bila da ne bude neki veliki pas da ga ne bih patila u skromnom broju kvadrata.
Poslala mi sliku Dunjinu da vidim, ja odmah rekla da je ona moja. Nije to namještaj, ni haljina da se bira. To je prekrasno biće i da je nisam uzela, cijeli život bih razmišljala šta li je bilo s njom", kaže naša sagovornica.
Dunja je imala težak početak života. Nađena je na ulici u Banjaluci, tek sterilisana i izbačena, još uvijek omamljena od anestezije.
"Našla je jedna djevojka. Nažalost, ne znam joj ime. Onda je pomoglo udruženje Šape u srcu i Sabina iz udruženja, pa je bila kod njih, pa kratko u fosteru, pa opet kod njih i onda došla meni. Dovezla je moja ćerka i bila u čudu, jer se tokom cijele vožnje do Sarajeva Dunja ni nije oglasila. Zapravo, Dunja se nije oglasila danima, pa me Ivana pitala da nije ona slučajno nijema. Nije, samo joj je trebalo vremena da se snađe, da prestane da strijepi, da navikne da ima svoju posudu, svoj krevet.
Došla je gotovo bez repa, prilično smrdljiva, što je normalno za boravak sa puno pasa, ali vakcinisana i zdrava. Nisu znali tačno koliko je stara, jer je prerano sterilisana, bila je još nerazvijena, pa sad svi pitaju je li se to baš udebljala. Nije. Samo se razvila. Vodila sam je na pretrage, nema masnoća u krvi, nema masnih naslaga, ali je mješanac i ko zna kakvih je sve ukrštanje bilo, pa je krupnog trupa, posebno grudnog koša. Nemate pojma koliko sam učila o psima, pa još uvek čak i literaturu kupujem ili skidam s interneta. Moje predznanje o psima je bilo skromno, naravno. Sad je sasvim druga priča".
Kako danas izgleda vaša svakodnevica?
Rano izlazimo, jedno sat i više budemo vani, pa ponovo popodne. Bar tri sata dnevno zujimo okolo. Ostaje kući kad imam obaveza i divna je i kad je sama. Niti šta dira, ali niti jede dok ne dođem. Ponekad putuje sa mnom, a na ljetovanje obavezno. U kolima sjedi, gleda okolo i ćuti.
Kući se mazimo, igramo, pričamo. Pričam ja njoj, zapravo, a ona me gleda sa razumijevanjem. Tako ja to opisujem u šali. Zato je najbolja cimerka na svijetu.
Kakve je Dunja naravi, ima li neke "šašave" navike?
Sa ćerkinim mačkama se slaže odlično. Htjela bi da se igra. Juri samo za macama koje bježe. One koje je gledaju blijedo i ne pomeraju, a ima ih, gleda u čudu i ode. Dobro se slaže i sa uličnim macama, koje ujutro hranimo.
Jede kad je gladna. U protivnom, mogla bi hrana da stoji pored nje satima i da joj ne priđe. Ima svoje omiljene pse za igru - njenu Belu, pa Alfija, Kikija, Jošija, a tu su i psi koje je prvo upoznala: Roko, Rea, Džek, Kai, koji su i sami udomljeni.
Dunja ne voli vodu i kišu nikako. Kad je vodim na kupanje i sređivanje, čim krenemo u tom pravcu, zakoči i neće dalje. Sad moram okolo i drugim pravcima. Kad dođemo tamo, raduje se Adi, mirna je, ali neopisiva je radost kad izlazimo. Mirna je i kod veterinara. Stoji, trpi sve i onda radost kad izlazimo.
Takođe, ma koliko se radovala Ivani (a tu radost je nevjerovatno gledati kad ide ispred lifta da je čeka, ili skače kad vidi moju sestričnu) ne da me grle ili ljube. Laje odmah, ma koliko se njima mazila.
Šta ste naučili o sebi uz nju?
Da postanem bolji čovjek. Sad redovno hranim lutalice, i pse i mačke, na primjer. Da ne govorim koliko se užasavam onih koji izbace psa na ulicu jer im više nije interesantan. Zaboravljamo da je čovjek u prošlosti pripitomljavao psa i učinio ga potpuno ovisnim o ljudima.
Šta Vam je omiljena stvar u imanju psa?
Koliko su divna i odana stvorenja. To ne treba ni pominjati. Jedino taj drug u životu voli bez rezerve. U odnosu na ljude, veličanstveni su.
Na koji način Vam je promijenila život i navike?
Više hodam i družim se sa mnogo plemenitijim ljudima.
Imate li neku zanimljivu anegdotu s njom?
Dunja je moj spas od smarajućih razgovora o politici! A zaista je smiješno kad nosim kesicu, jer kupim za njom, naravno, a neko ne zaustavi da diskutuje o politici!
Da li biste i drugima preporučili da usvoje psa?
I dalje svakome govorim da udome, da ne kupuju. Usrećiće i sebe i psa i nikad boljeg druga neće imati, nikad im se niko tako radovati neće.
Pas nije samo zabava da ga malo izvedeš, daš nešto da jede i to je to. Pas ima emocije, koliko god ih neki idioti negirali. Pas postane dio porodice i tako se treba odnositi prema njemu.
Ja imam majicu sa natpisom: "Kad mi kažeš da je to je samo pas, kažem ti da si ti samo idiot".