Nenad Janković a.k.a. Nele Karajlić u razgovoru za MONDO kaže da ga je posjeta Sarajevu uvjerila da su njegovi stavovi o rodnom gradu potpuno tačni. "To veče bilo je slično gej paradi, samo tamo nema nikog da zaštiti drugačije mišljenje"
Poslije promocije knjige na Jahorini u nedjelju je sa prijateljima otišao u jedan jedan restoran u Sarajevu, a njegov dolazak izazvao je svojevrsnu uzbunu, zbog koje se ubrzo pred ugostiteljskim objektom stvorila i policija koja ga je štitila od eventualnog napada tokom boravka u njegovom rodnom gradu.
"Shvatio sam da sam bio u pravu sve ove godine. Sarajevo je pokazalo svoju toplu multietničku dušu od koje čovjek može da se zaštiti jedino specijalnim jedinicama policije. Naravno, malo se šalim, ali...", kaže Nele na početku razgovora za MONDO, a zatim objašnjava otkud ideja da poslije toliko godina ode u Sarajevo.
"Ne bih sišao dole da ludaci oko mene s kojim sam se družio i s kojima sam bio na Jahorini nisuprobudili u meni avanturistu. Nakon par dana uvjeravanja kako bi bilo super da smo dole ja sam na kraju popustio. Ali bilo je veselo (smijeh)".
Tokom svih ovih godina u više navrata isticao je da je sadašnje Sarajevo drugačije od onog koje pamti i u kojem je živio do aprila 1992. godine, ali osim toga i fizički je, kaže, drugačije.
"Prvi moj utisak je bio da je to naročito mali grad. To je nešto što svaki čovjek koji kada odraste i dođe ponovo u ambijent u kome je proveo mladost osjeti. Kad se vratiš, ono što su ti nekad bili široki bulevari to su sad neke uličice i to mi je bilo jasno. Svo vrijeme sam se smijao razmišljajući o tome kako je meni ta glavna nekad Titova ulica bila Šanzelize, a sad izgleda kao malo sokače. Najveće iznenađenje mi je bila ulica u kojoj se nalazi taj restoran zato što je ona imala neku vrstu krupne važnosti za nas jer je vodila do kafića u koji smo svako veče izlazili, a sad sam ju jedva pogodio koliko je ona mala i uska", priča Nele.
"Sve emotivne stresove ja sam, međutim, imao mnogo ranije tako da mi je ovo sad onako bilo tehnički problem, kao neka vrsta turističkog putovanja, prave emotivne stresove ja sam imao još prije rata", kaže Nele odgovarajući na pitanje kako se osjećao u Sarajevu poslije toliko godina i nastavlja:
"Osjećao sam se neprijatno jer sam prijateljima pokvario veče. Ono što oni nisu mogli da pretpostave je da ja nosim toliko zajebanu karmu u sebi, i to se ispostavilo tačnim. Kada je krenula ta sva gungula meni je bilo krivo jer sam znao da ne treba da silazim dole jer je to bila prilično glupa stvar. Ali jednostavno avanturista u meni je pobijedio, a nekad to nije loše".
Da je nepoželjan u Sarajevu, shvatio je čim je kročio u njega.
"To je zaista nevjerovatno, prvi čovjek koji me je vidio je imao tu reakciju da pokrene sve to preko društvenih mreža tako da eto procenat mi je 100 odsto. Ne moram ja da vidim Sarajevo, ja njega znam. Ja nisam imao namjeru da idem, tako se dogodilo, ali nije ni loše da se dogodilo jer ako ništa provjerio sam da sam sve ove godine dok sam krstario po svijetu i Sarajevo imao u nekom malom mozgu, u nekim sjećanjima, svo vrijeme u suštini bio u pravu. Šta bi bilo 1992. kada je evo 2015. godine prema meni takav odnos...", pita se on.
Karajlić je potom dao svoje viđenje uzroka zbog čega njegov dolazak u Sarajevo ne može da bude najnormalnija stvar, kao što je slučaj kada se pojavi Čola, Brega...
"Mislim da su tu jako zajebane nijanse jer ta mržnja koja je fokusirana i prema meni i prema Emiru ima ishodište u nedostatku identiteta jer oba naša slučaju su vrlo komplikovana i simptomatična za razliku od drugih popularnih ljudi iz Sarajeva kao što su Čola, Brega i šta ja znam već ko. Nas dvojica nosimo određenu težinu u smislu uspostavljanja identiteta grada preko mene. Moje postojanje ih podsjeća da je ono nekad bilo bolje. Imali ste priliku da to pročitate i u mojoj knjizi, oni misle da su oni centar svijeta. To je jako zanimljiv psihološki fenomen, jer ja nisam na ovoj planeti vidio nijedan drugi grad koji za sebe misli da je neka nagrada, tako da otuda izlazi ta mržnja prema meni".
Nisu ipak svi protiv Neleta u Sarajevu. Na društvenim mrežama i portalima bilo je dosta i pozitivnih komentara koji su ga podržali, ali Nele Karajlić, smatra da to ipak nije prava slika današnjeg slika, već ona u kojoj on pod policijskom pratnjom napušta svoj grad.
"Naravno da je bilo ljudi koji su se obradovali kada su me vidjeli tamo, ali taj problem je kolektivno stanje, a ne pojedinačno. Ja sam noć prije toga imao promociju knjige na Jahorini i bilo je dosta svijeta iz federalnog Sarajeva i nema sumnje da postoje ljudi koji zdravo razmišljaju. Međutim postoji to neko nadbiće koje vedri i oblači i protiv koga se oni očigledno ne mogu boriti. Nevjerovatno je da nema nijednog kulturnog ili javnog radnika koji je stao u odrbanu ne mene nego prava da neko drugačije misli. U Beogradu kada je gej parada trebala da bude napadnuta fizički na stotine umjetnika je izlazilo i u medijima branilo homoseksualce, jer ne brane njih nego neki princip. Eto ja sam imao veče slično gej paradi, a poslije toga se nije javio niti jedan medijski čovjek ili bilo ko. Ne treba mene niko da brani, ali treba da brani ono što misle da postoji, a to je pravo na tuđe mišljenje, demokratija i multikulturalnost. Toga u Sarajevu više nema. To se sada pokazalo jasno kao dan", ističe Nele.
Uvjeren je da se stvari neće promijeniti na bolje, uprkos činjenici da je napravio i taj korak koji se možda od njega očekivao i otišao u Sarajevo.
"Ne mislim da se to može primijeniti, ali ja sam u momentu kada je krenulo to sve zaista imao takav potencijal da u pet minuta prodam stadion Koševo ukoliko bih pravio recimo neki koncert. Fudbalskim rječnikom falio mi je samo jedan menadžer da potpiše ugovor sa mnom jer je jasno da bi Koševo bilo puno. Taj odnos je na dva nivoa. Mali je korak između ljubavi i mržnje, između onoga što ti misliš da mrziš i onoga što ti misliš da voliš tako da je vrlo nezahvalno prognozirati u ovome trenutku da li će se dole stvoriti neka klima u kojoj će pobijediti razum. Ono što ja mogu sigurno da kažem da je onaj drugi dio BiH, Republika Srpska mnogo multikulturalniji, mnogo normalniji i mnogo demokratskiji od onoga u kojem sam ja bio dva sata i iz kojeg sam izašao pod pratnjom policijskih snaga".
Praktično samo par minuta pošto je sa prijateljima došao u sarajevski restoran, cijeli grad je znao da je on tu, vjerovatno i njegovi nekadašnji prijatelji i saradnici Sejo, Zenit... Na pitanje da li je možda očekivao da se neko od njih pojavi kaže:
"Što se tiče mojih drugara, ne bih nagađao o njihovim osjećanjima. Bojim se da oni ne mogu da izađu iz te vizure u kojoj je cijelo Sarajevo pa i cijela FBiH, mada ne toliko kao samo Sarajevo. Njima je jako teško da izvade glavu iz magle u kojoj se nalaze i ne mogu da kažem šta su oni mislili i na koji način su doživjeli sve ovo. Naravno, nemam ništa protiv njih, imaju pravo na svoje mišljenje i imaju pravo da govore i o meni i o mojim postupcima na način na koji misle da je prihvatljiv. S druge strane ne vidim da će taj sud njima donijeti boljitka. Ja sam to uvijek govorio, nije problem što ti drugačije misliš nego je problem što se tu gdje se misli suprotno mom mišljenju živi teško i to je nevjerovatno kakva je reakcija raje bila, te poruke i komentari na vijest da sam stigao, kako je reakcija te raje u stvari reakcija protiv nekoga ko im kaže da je ono u čemu oni žive u stvari sranje. Nije ni mjesto gdje ja živim nešto bolje, ali ima veću svijest o sranju u kome jeste nego što je to u Sarajevu".
Ta svijest i istina je kaže osnovni problem Sarajeva.
"Neviđena sličnost je između slučaja 'maršal' i ovoga. U oba slučaja mene su napadali jer sam nosio sa sobom istinu. Prije 30 godina objavio sam Jugoslaviji da Tito više ne postoji. Njihovi napadi na mene nisu bili napadi koji kažu da sam ja vrijeđao druga Tita, jer potpuno je ludački je da vrijeđaš nešto što ne postoji. Problem je bio što oni nisu htjeli da vjeruju da je Tito umro, a ja sam im to rekao. Ista je stvar i u ovom slučaju. Ja sam nepoželjan jer im kažem da to nije to u čemu oni misle da žive. Nisma samo ja napustio Sarajevo, nego stotine hiljada. Problem je što sam ja u posljednje vrijeme jedini koji o tome otvoreno priča da je iz Sarajeva otišlo 150-200 hiljada ljudi, neću reći Srba namjerno, i to je znak da dole postoji oboljenje. Kad je rat završio, kad je sve to prošlo oboljenje je da njih nema, nisu se ljudi vratili kao eto npr. u Berlin poslije Drugog svjetskog rata. Problem je što se dole još živi u iluziji, tu iluziju svaka moja pojava i svaka moja rečenica razbija", objašnjava Nele.
U razgovoru za MONDO Nele je zaključio da onog nekadašnjeg Sarajeva ne može biti bez Zabranjenog pušenja, ali ne ovog Sejinog, niti onog njegovog beogradskog, već onog starog.
"Svi ovi bendovi koji su bili iz Sarajeva nisu imali konkretnu vezu sa gradom. Oni su činili taj grad ljepšim, autentičnijim i značajnijim, kao što je Bijelo dugme ili Pro Arte ili Čola ili ko god, međutim, Zabranjeno pušenje je bilo direktan produkt tog grada. Taj grad je bio u srcima miliona Jugoslovena i ostao mit zbog Zabranjenog pušenja. To je ta neraskidiva veza u kojoj je Pušenje vezano za Sarajevo do te mjere da bez Sarajeva ono ne može da postoji. Zabranjeno pušenje je jedini bend iz tih 80-ih koji nije napravio taj 'revival' u punom smislu da se skupe svi zajedno i da ponovo sviramo. Upravo zato što je Sarajevo samo po sebi raspadnuto pa i samo Pušenje ne može da bude sastavljeno, jer je Sarajevo raspadnuto. S druge strane Sarajevo ne može da bude ono što je bilo upravo zato što Zabranjeno pušenje ne može da bude sastavljeno. Kad bude Pušenja biće i Sarajeva, što će reći nikad. Otuda i galama o mom dolasku je izazvala veću buru nego vijest da će ga posjetiti papa. Ni sam papa nije imao ovakav publicitet. Pitanje je da li bi njegova pres služba mogla postići ovakav publicitet kakav sam postigao ja".
Njegov odlazak u rodni grad, kaže, iznenadio je ne samo Sarajlije i javnost već i njegove prijatelje i ljude u njegovom okruženju.
"Imao sam hiljadu poziva. Svi su se smijali jer su oni znali moj stav o Sarajevu i znali su koja sam budala. Komentari su bili od onih tipa 'ti stvarno nisi normalan' u nekom pozitivnom smislu do onoga što su neki moji bliži prijatelji rekli jednim majčinski jezikom 'Tebi đavo ne da mira'", otkrio je Nele Karajlić na kraju razgovora za naš portal.
