KRATKA PRIČA: Berislav Blagojević - Ovdje, daleko | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Berislav Blagojević - Ovdje, daleko

Autor Siniša Stanić
Autor Siniša Stanić

Priča "Ovdje, daleko" objavljena je u zbirci "Monument" (2020) Berislava Blagojevića...

Izvor: Vedran Ševčuk/MONDO

OVDJE, DALEKO

Ovdje je sve čisto i tiho. Ljudi i psi, fasade i ulice izvještačeni su od šminke. Neodoljivo podsjećaju na kompjutersku igricu. Ovakav sklad mogao je da nastane samo besprijekornim pritiscima na ispravnu dugmad u pravo vrijeme. Sklad koji prvo otupljuje, zatim uspavljuje i konačno uspokojava. Zato ovdje nikoga i nije briga za pitanja. Ko sjedi za upravljačkom konzolom, recimo, pitanje je koje samo rijetkima padne na pamet. I to sporadično. Ljudi ovdje ne bazde na rakiju i vonj nadničenja. Imaju bistre oči iza kojih ne postoji, meni tako poznat, mehanizam bistrenja politike. Nemaju vremena za to. Za pitanja, za odgovore, za sumnjičavost, spletkarenje ili teorije zavjere. Ne guraju nos gdje mu nije mjesto. Da li zbog poštovanja prema tuđim stvarima ili prema vlastitom nosu, nije toliko važno. Ovdje nemaju vremena za takve stvari, jer sve je užurbano. Jedino semafori imaju sve vrijeme svijeta. Nisu kao oni isprebijani i oguljeni koji naružuju ionako gadna raskršća grada iz kojeg sam ovamo došao. Ovi semafori imaju vremena i za stare i za nemoćne i za one sa pomagalima za hodanje i za one u kolicima i za one sa umjetnim kukovima.

Ovdje imam sve što mi treba. Siguran i dosadan posao, automobil koji je tiši i od procesora mog najnovijeg laptopa, uglađene, vaspitane i hladne komšije kojima ne pamtim imena i koji ne mogu da izgovore moje, koncertnu dvoranu, blještave šoping centre gigantskih proporcija, sportsku halu koja troši više struje od neke države Trećeg svijeta. (Nekada davno bih se vjerovatno zapitao gdje su sada granice Trećeg svijeta i da li se unutar njih nalazi i moj zavičaj, ali čini se da je dugogodišnji boravak ovdje zgasnuo i moju ljubopitljivost iz sfere političke geografije.) Imam i dvorište duž kojeg se prostire nezemaljski zelena trava čiju su genetsku strukturu zbrčkali tako da ne haje za godišnje doba i gotovo je nikada ne treba kositi. U njoj nema mrava i zrikavaca, ona ne dopušta ni ponekom maslačku da je nadvisi i privuče kakvog letećeg insekta. Sve je podređeno cilju približavanja apsolutnom savršenstvu. A takvo savršenstvo pretpostavlja i spokojno predgrađe. Nedaleko od kuće postoji i crkva, ali u nju rijetko ko zalazi. Privatno vlasništvo je ovdje svetinja, sopstvena četiri zida bogomolja, dok oltar ima ravan ekran i strateški raspoređene zvučnike-zvonike.

Ovdje već godinama uspješno proizvodim nove uspomene. Nakupilo ih se pregršt, a svaka nova potiskuje jednu staru. Import-eksport. Ili input-output. Ulaz: Moja supruga Valeri i ja u vodenom parku. Izlaz: Glibovita obala rijeke djetinjstva sa koje smo zabacivali prve udice. Ulaz: Valeri i ja ispred neoklasicističkog pročelja Muzeja lijepe umjetnosti. Izlaz: Bista narodnog heroja ispred biblioteke. Ulaz: Nas dvoje u društvu ekoloških aktivista ukopavamo sadnicu crnog bora u nacionalnom parku. Izlaz: U tačkama guram nasmijanog Damira na radnoj akciji. Ulaz: Sa prijateljima na klizanju u blještavoj klimatizovanoj dvorani. Izlaz: Spuštanje niz zaleđenu padinu koju smo noć ranije s namjerom obilato nakvasili vodom. Ulaz: Božić, moja žena i ja u posjeti njenoj majci. Izlaz: ...

Ovdje sam uspješno pronašao sklonište od dosadnih nasrtaja nostalgije. Ne družim se sa ljudima čija prezimena završavaju na -ić, ne trošim telefonske impulse na patetične razgovore sa starim znancima iz zavičaja, ne pratim patuljaste fudbalske lige koje su se tamo ispilile. Čini mi se da tamo nema više nikoga do koga mi je stalo i ničega što bi moglo da rasplamsa žeravicu čežnje za onim što sam ostavio iza sebe. Moje su oči postale bistre, ogrezle u trezvenosti i političkoj korektnosti koja pliva po površini svijeta u kome sam se obreo. Pa ipak, i takve oči ponekad otkažu poslušnost kontrolnom centru na drugom kraju očnog nerva, zatim zatitraju, zacrvene se i zasuze. Kad se to desi, odlazim na groblje obližnje crkve. Pogledom pretražujem zapuštene grobnice zaboravljenih majki. Tražim surogat, jer ovdje nisu ukopani moji najbliži. Oni su ostali tamo gdje je carstvo njihovo, tamo gdje se kult umrlih dosljedno njeguje.

Ovoga puta biram Eni Mekkormik. Zašto ne? Okrnjen spomenik, izblijedjela slova, podivljale ruže. Godinama joj niko nije dolazio. Uređujem ono što mogu, spiram blato sa ploče, čupam korov. Potom palim svijeću i krstim se po naški, dok me slučajni prolaznici začuđeno posmatraju. Razgovaram s majkom. Dugo i sporo. O najboljem receptu za bosanski lonac. O marki laka za kosu koji je koristila. O ljetnjim raspustima na moru u skučenoj kamp kućici. Izgovaram riječi na jeziku koji više ne postoji, ali koji i dalje pamtim. Na jeziku koji koristim ovdje, daleko, za razgovor s mrtvima u snu ili na groblju. Potom odlazim u našu kuću u predgrađu. I ponovo je sve u redu. I opet sam zahvalni imigrant bistrih očiju, neizgovorljivog imena i izbrisanog sjećanja.

Berislav Blagojević, "Monument": Prošlost, sadašnjost, realnost, nadrealnost... sve zajedno

Izvor: Siniša Stanić/MONDO

Možda će vas zanimati

Komentari 1

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Zeka

Dobro slažeš riječi Bero, hvala na kvalitetnom štivu.

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA