• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Jelena Pralica - Prodajem svoje grobno mjesto

Promišljanja o smrti, životu, sebi i drugima... Iz pera Jelene Pralice iz Banjaluke

 Izvor: Jelena Pralica/MONDO

PRODAJEM SVOJE GROBNO MJESTO

Ja zapravo nemam svoje grobno mjesto.

Ali, mislim da bi moglo biti u nekoj zavjetrini, da ga gledaš iza jedne breze.

Ili lipe. Možda zato što sam alergična na lipu. Kakve li ironije - ko još može da bude alergičan na lipu? To je stvarno poraz, kad se probudi dozivajući ljeto, a tebe guši ta ljepota. Mada, još uvijek nisam sigurna da mi tu nelagodu s početka ljeta stvara baš lipa.

Ili, još bolje, moje grobno mjesto bi moglo biti u našem selu, gdje svakako odavno niko ne živi i sve je sviklo na grobnu tišinu. Ima samo ona hrpica ostataka negdašnjeg života u toj kući sa zemljanim podom, koje smo onomad izbacili ispred, na čistinu, da ih zaštitimo od urušavanja, a zapravo su samo poslužili kao muzej za usamljene bube i sitne zvijerke.

E, tu bi mogla da mi bude humka, ipak sam ja od tog prezimena, zato sam valjda i odlučila da neću po svaku cijenu da uzmem neko drugo, treće, ko zna koje, već bi baš moglo biti zgodno da baš tu, s tim prezimenom skončam.

Nešto sam razmišljala neki dan.

Kako se popravlja zdrav zub…

Kako se drugačije kaže dobro sam…

Kako se vida cista na duši…

Kako da naučim da živim bez svojih strahova, bez svojih nemira vječnog nomada i vagabunda, s kotvom odavno bačenom ko zna gdje. Kako da se pomirim s tim da bih sutra mogla da budem ona bez fleka ili ožiljaka, sa kožom od porcelana i podjednakim glasom.

Ja ne mogu da budem ta. Ja ne želim da budem neka druga, osim ova, sklupčana u vlastito naručje i rastrzana između snova i zjenica do pola u vodi.

Zato ja zapravo još uvijek nemam svoje grobno mjesto, što i nije neki problem za nekoga mojih godina, iako godine u svemu tome niko ništa i ne pita.

Tako i ja, jednostavno se ne mirim sa tim. Neću da umrem i gotovo! Neću da razmišljam kako je to kad umreš, jer se sjećam, dok sam ispod loze, na prilazu do te naše kuće, koje više nema, gledala kako mi se sićušni krpelj muva po stomaku i pokušavala da ne umrem od straha od smrti.

Gledala sam u šlag oblake i razmišljala šta sad ja mogu gore da radim. Ja, ona koja skuplja salvete, ima najtanje noge od svih djevojčica i koja gricka nokte. I koji su mi to poslovi gore?

I šta će mi onda to grobno mjesto? Mislim, ne odlučuješ tako lako da ćeš da umreš u mojim godinama, mada se tu godine ništa ne pitaju. A i zašto bi?

***

Baš danas imam 1966 dana i sve ovo vam, zapravo, piše moja mama.

Znate, ona o tom umiranju, čini se, razmišlja u posljednje vrijeme. Ja tačno ne znam zašto joj to treba, ali vidim je ponekad da se zagleda u neku daleku, daleku tačku i uopšte ne čuje kad joj govorim o gumenim bombonima. Ili, ono kad sam je nekoliko puta čuo kako s onu stranu vrata cvili, da, kao neki ćuko štene, dok mi uporno govori da u stvari samo piški i “Sad će mama”.

Ne znam zašto tako govori, kad govori o sebi. Mislim, ja imam samo 1966 dana, ali već znam da kad govoriš o sebi, ne govoriš “Sad će mama”.
Kad je pitam ko mi se to javlja s druge strane, ona mi kaže da sam mali i da ne treba time da morim svoju plavu glavu. Ja zapravo i ne znam šta tačno znači to “morim”, al’ mislim da to ima neke veze sa krabama.

Ili ono kad kaže da plače samo zato da supa bude bolje slana. Ja to uopšte ne razumijem; kakve veze ima supa sa bubom u oku, jer mama plače samo kad joj buba upadne u oko ili kad joj umre baka.

Kažem vam, moja mama ima neke lude ideje o tom umiranju, a zapravo joj nije ništa. To je možda i stoga što ona tvrdi da zna nüshu jezik, iako ja nemam pojma šta je to, ali valjda ima neke veze sa ženama. Mislim da je dovoljno i ovih 1966 dana da shvatim da uopšte ne razumijem žene.

***
Ja zapravo nemam svoje grobno mjesto. A i šta će mi?!

I jednostavno se ne mirim sa tim. Neću da umrem i gotovo!

Pa ja živim sa jednim sinom.

Jelena Pralica, Banjaluka

Jelena Pralica, Banjaluka
Jelena Pralica, Banjaluka
Izvor: Vedran Ševčuk/MONDO

(Priča "Prodajem svoje grobno mjesto" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop