• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

KRATKA PRIČA: Mirela Ilić - Vodootporna maskara

Priča koja tjera suze na oči... Iz pera Mirele Ilić iz Rijeke

 Izvor: Vedran Ševčuk /MONDO

VODOOTPORNA MASKARA

Još na početku školske godine prvog razreda Nikola se nameračio na mene. Povlačenje moje duge, uredno počešljanje kose, skrivanje pernice i torbe, smišljanje nadimaka... Moj kolega iz klupe bio je pravi, mali, nepodnošljivi provokator. Jednog dana, odlučila sam se potužiti tati. Sjećam se kako smo se u našoj maslinasto zelenoj Zastavi 128 vozili prema školi. Kao i obično, sjedila sam na odostraga i gurala glavu između dva prednja sjedala pokušavajući vidjeti sve što se tijekom vožnje događa.

– Tata, Nikola me stalno zeza. Ne da mi se više ići u školu zbog njega.
– Nikola? Onaj koji sjedi s tobom?
– Da.
– Pa, jesi li rekla učiteljici?
– Ma rekla sam ali on ne prestaje!
– Nema veze, popričat ću ja s njom – zaključio je tata ozbiljno.

Razgovarajući, nisam ni bila svjesna da smo već parkirali ispred škole i da je vrijeme da izađem. Pogledala sam ga u retrovizor i izašla bez pozdrava. Zastala sam pred ulazom u školu, okrenula se i nevoljko mu mahnula. Nakon nastave radosno sam izašla na školsko dvorište i neugodno se iznenadila kad sam vidjela da tate nema na uobičajenom mjestu. Tražeći ga pogledom u jednom trenutku sam ga ugledala kako naganja Nikolu. Bila sam zbunjena, čak i malo posramljena pred prijateljima iz razreda. Ali osjetila sam i radost jer sam znala da nakon bliskog susreta s mojim tatom Nikoli više nikad neće pasti na pamet zezati me. Osjetila sam sigurnost. Nikad nisam saznala što je točno tata rekao Nikoli, ali nakon tog susreta više me nije gnjavio.

Sjeli smo u auto i krenuli kući. Opet sam gurnula glavu između sjedala i u trenutku u retrovizoru uhvatila tatin pogled. Gledao me ravno u oči:

– Sada sam bio tu, a možda me slijedeći put ne bude. Moraš se znati sama obraniti.
– Zašto te ne bi bilo? – upitala sam začuđeno.
– Mogu možda negdje otići – odvratio je. - Na put recimo. Bitno je da se moraš znati sama snaći.

Nakon zadnje rečenice vratio je pogled na cestu i time je razgovor bio završen. Sjećam se da sam odjednom osjetila tugu. Pogledala sam nazad u retrovizor i vidjela kako se moje velike smeđe oči pune suzama. Tiho i bez glasa suze su mi padale niz obraze. Ni danas ne znam što me više zabolilo, pomisao da bi tata mogao negdje otići i ostaviti me ili da se ne želi zauzeti za mene. Tog dana više nisam bila raspoložena za razgovor. Zatvorila sam se u sobu i zamišljeno gledala kišne kapi kako se kotrljaju niz prozor.

Neki dan sam isto tako gledala kroz prozor. Crni oblaci prekrili su nebo. Zaokupljena mislima čekala sam kišu, kada me trgnula zvonjava telefona.

- Ej mama. Što to pričaš? Pa šta sad još i bubrezi?! Znala sam! Govorim vam cijeli život da su to prejaki ljekovi i evo sad! Da, da... naravno, daj mi sve datume da zapišem.

Prekinula sam razgovor i gledala u popis koji sam upravo sastavila.

srijeda

08h - holter
11h - nefrolog

četvrtak

10h - internist
12h - fizijatar

Ovo je za mene već bila rutina jer s njim obilazim bolnicu još od tinejdžerskih dana. Mama je uglavnom bila zauzeta poslom. Ali s obzirom da je ona veliki paničar, ovako je bolje. Netko mora biti jak. Svaki put prije nego s tatom odem kod doktora, na izlazu iz kuće duboko udahnem. To je moj ritual kojim zamrzavam emocije kako bi mogla odraditi sve što je potrebno kako bi mu bilo lakše proći kroz još jedan pregled. Svakim novim receptom i svakom novom uputnicom, u pogledu mu čitam pitanje: Hoću li ozdraviti i koliko ću još ovako?

Unatoč mom ritualu, nakon ulaska u bolnicu svakim novim korakom osjetim slabost. Odjednom, kao da opet sjedim u Zastavi 128 i gledam u retrovizor kako mi se velike smeđe oči pune suzama. I uvijek isto. Kada tatu dopratim do vrata gdje čeka da ga prozovu, slažem da moram malo na zrak. Probijam se kroz ljude prema izlazu, pa naglo skrenem u toalet i tamo se isplačem. Pazim da me ne bi netko čuo, jer netko mora biti jak. Potom izađem i pogledam se u ogledalo. Na brzinu se obrišem i dovedem u red. Opet duboko udahnem i vratim se u čekaonicu. Približim se tati, uhvatim ga za ruku i kažem:

– Tu sam.

A usput pomislim:

„Uvijek ću biti“

On me pogleda i upita:

- Šta si tako crna ispod očiju? Ajde obriši se. – I pruža mi maramice.

Naučila sam se braniti sama. Godinama to činim... uglavnom uspješno. Uvjerila sam se da je to onaj isti ugodni osjećaj kojeg sam nekad davno osjetila na školskom dvorištu. Ali nikad se nisam znala obraniti od slabosti na njega. Jedino njega nisam uvjerila da sam ja jaka, a on je jedini kojeg sam u to željela uvjeriti. Kada bih barem pronašla maskaru koja bi bila vodootporna i na moje suze namjenjene njemu.

Mirela Ilić, Rijeka

........

(Priča "Vodootporna maskara" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i objavljena je u istoimenoj knjizi, koju možete besplatno skinuti OVDJE)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop