KRATKA PRIČA: Fedor Marjanović - Nepoznati | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Fedor Marjanović - Nepoznati

U stanu pored desilo se nešto strašno... Jeziva, ali na svoj način i lijepa priča Fedora Marjanovića iz Banjaluke

NEPOZNATI

Nismo ga poznavali.

Vjerovatno ni on to nije želio. A da budem iskren, ni nama nije bilo do njega. Tako buljav, bubuljičav, bunovan, nespretan, smeten. Znali smo samo da stalno bulji u prazninu, i kad god hoda, da pada, stalno pada. Niko nije bio siguran da li ima dijagnozu. Nije djelovao kao ometen u razvoju. Više, kao da mu je razvoj oduzet. Relativno normalno je govorio, relativno normalno se ponašao, relativno normalno je razmišljao. Ali opet, ništa normalno nije radio.

Viđali smo ga nekad isprepadanog u crkvi. Nije se krstio, niti se ispovijedao, niti pričešćivao, niti cjelivao ikone. Samo je sa strahom zurio u lik malog Hrista u Bogorodičinom naručju iznad oltara, te bi nakon nekog vremena izbezumljeno pobjegao napolje.

Ali mi ga nismo poznavali. Nismo ga ni primjećivali. Sve što sada pišem, nakupilo se naknadno. Kao nijemi film kojem je kasnije snimljen glas. On je bio bezglasni Čarli Čaplin. Ono što smo znali, što smo čuli, što smo vidjeli, sve je to došlo kada je film već završen.

Umro je. Zato ovo i pišem. Ja sam ga otkrio. To je bila godina poplava. Iako mi nismo bili oštećeni, naša zgrada je organizovala prikupljanje novca u dobrotvorne svrhe. Uzeo sam na sebe dužnost da obavijestim o akciji one stanare koji se nisu odazvali. To je bila mahom ona najčudnija sorta ljudi, uvijek mimo svijeta. I da nisu bili iskreni, svako normalan je želio da učestvuje u akciji, makar da dokaže svoju normalnost. Ovima, ravno more do koljena. Jedan od njih je, naravno, bio i on.

Počeo sam od njega. Živjeli smo vrata do vrata. Kad god bismo se sreli, samo bi proletio, kao da ne želi da se pozdravi. Prilazeći njegovom stanu, shvatio sam da ga već neko vrijeme nisam vidio. Pokucao sam. Nije bilo odgovora. Pozvonio. Ništa. Doviknuo sam njegovo ime. Uzalud.

Koji me je đavo tjerao, ne znam, ali povukao sam kvaku. Vrata su se otvorila. Koji mi bi vrag da uđem, ne znam, ali ušao sam. Sve su roletne bili spuštene i svjetla ugašena. Mrak tog stana me je progutao. Pozvao sam ga po imenu. Odgovor je bio samo muk. I dalje ne mogu da objasnim zašto sam morao da prođem kroz taj stan. Kao da sam osjećao prisustvo neke strašne tajne koja čeka da je otkrijem. Volio bih da nisam bio u pravu.

Stan u koji sam ušao bio je poprilično ogoljen. Samo najpotrebniji namještaj i tehnika. Veoma minimalistički život. Išao sam od sobe do sobe i iz svake bih tjerao tamu. Potom sam došao do posljednje, za koju sam bio siguran da je spavaća. Još jednom sam ga pozvao po imenu. Učini mi se da nešto čujem sa druge strane vrata. Otvorio sam ih. Mrak me je posmatrao. Upalio sam svjetlo.

Ogromno čudovište izbezumljeno je gledalo u mene. Klečalo je pognuto u neprirodnom položaju. U rukama je držalo tijelo odraslog čovjeka. Nisam mogao da razaznam da li je muško ili žensko, jer su od njega ostali samo donji ekstremiteti meni okrenuti zadnjicom, dok je polovina trupa visila iz monstrumovih razjapljenih čeljusti, punih mesa, krvi i mraka. Gledao me je iznenađeno, kao da se on više plaši mene, kao da ga je strah i sramota što sam ga zatekao u tom gnusnom trenutku.

Bila je to Gojina slika Saturn proždire jedno od svoje djece. Strah me je prelio kada sam je vidio. Strah, koji nije prošao ni kada sam prevalio prvobitni utisak da gledam pravi kanibalizam. Onda sam okrenuo glavu ulijevo, i osjetio pravi užas.

Na krevetu ispred mene ležao je on. Lijeva ruka mu je u grču držala otvorenu bilježnicu, dok je desna stezala olovku. Usta su mu bila razjapljena. Zurio je u nešto nepoznato. Ne znam da li sam ikada vidio veći užas u ljudskim očima.

Ponovo sam mu izgovorio ime, iako sam znao da je mrtav. Prišao sam. Oprezno sam posegnuo ka bilježnici. Kad sam je dirnuo, svjetlo je zatreperilo i kao da se mrtvačeva ruka još više zgrčila. Ali izvaditi bilježnicu iz njegovog stiska, bilo je neobično lako. Pročitao sam posljednje što je napisao.

Koliko još života dok se ne zasite tvoja strašna usta, žedna krvi naše i gladna tijela naših, Bože?

I tada shvatih, da mrtvačeve oči, sa strahom zure u ljudoždera na slici i da mu on uzvraća pogled. I nije se moglo procijeniti ko se koga više plaši, čovjek čudovišta ili čudovište čovjeka.

Vratio sam bilježnicu u mrtvu ruku iz koje sam je uzeo i brže bolje napustio taj stan, osjećajući da se nešto strašno dogodilo, nadomak moga doma i nadomak moga života.

Ne, zaista ga nismo poznavali.

Fedor Marjanović, Banjaluka

........

(Priča "Nepoznati" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA