KRATKA PRICA Milanka Mitric Jorgovan.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Milanka Mitrić - Jorgovan

Lijepa priča o sjećanju... i zaboravu. Iz pera Milanke Mitrić iz Banjaluke

Izvor: Getty Images

JORGOVAN

"Znaš li ti da si se bila zaglavila između one dvije grane jorgovana, tata te jedva izvukao? Proturila glavu i nisi mogla da je izvučeš. Tata morao da odsiječe čitavu jednu stranu drveta", pričala mi je često mama, o toj nekoj nezgodi s jorgovanom, koja se desila kad sam bila mala i koje se ne sjećam.
"Pričala si mi. Znam da sam uvijek bila glavata. Ne znam samo zašto vam je svima ta priča toliko zanimljiva", govorila sam davno, otresito, kao svako dijete koje ne voli da čuje priče o sebi kojima se drugi smiju.

Poslije su sasjekli čitav jorgovan. Ostao samo panj. Žalila sam za cvijetom i mirisom. U danima koji su prolazili, sve oko mene je raslo i razvijalo se, samo taj jorgovan nikako. Vremenom je iz kore panja počelo da izbija malo zeleno lišće.
"Neka ga, izrašće iz njega drvo ponovo", mislila sam na to, svaki put kad smo odlazili na selo da posjetimo praznu kuću.
Baba i djed već odavno nisu živi, a svaki put kad dođem, osjećam da će da provire na vrata, kao i uvijek, kad smo dolazili i kad su nas željno iščekivali.
Sve što sada posjećujem je sjećanje. Sjećanje na kuću u kojoj je moj otac odrastao, sjećanje na kuću u kojoj smo sestra i ja rođene, sjećanje na nekoliko generacija i decenija života. Čudno je šta sve može da stane u zidove.
Ko bi rekao da će nešto što mi je djelovalo ogromno i prostrano, vremenom početi da liči na malu kutiju nakupljenih ruševina, na sve što je odavno propalo. Ali opet, bilo je nekako lijepo, bar sam tako tada mislila.
Stalno sam ih vodila tamo. Voljeli su da trče po šumi, voljeli su cvijeće, livade, šumske jagode i druge male radosti. A ja sam samo čekala da mi jorgovan procvjeta.

"Znate, kad umrem, hoću da moj pepeo zakopate u zemlju ispod nekog drveta ili da me bacite u hladno more sjevera", govorila sam bezbroj puta svojim prijateljima, naglašavajući značaj toga, kao da želim da dišem i kad umrem, kao da želim da budem slobodnija u vodi ili kao drvo, nego što sam ikad učmala da budem za života.
"Ne budali, što pričaš sad o tome", često bi neko od njih rekao, izbjegavajući, kao i većina ljudi na svijetu, bilo kakve priče o smrti.
Svako ih izbjegava, a meni su bile normalne, jer su oduvijek bile dio mene. Meni su nedjelje bile groblja i smrtne tišine. Samo, kad sam bila dijete, mislila sam da nas neko napusti, pa samo čekamo da se vrati. Tako sam oca čekala, čuvajući u sjećanju blijedu sjenu koju ispraćamo, da ide tamo, da se bori s drugima, da se bori za nas. Tada nisam shvatala šta to sve znači, šta je taj rat i zašto svi moraju da odu.
Kad sam se riješila iluzija, shvatila sam da ću svaki dan tugovati, ali i ratovati na neki način, za nešto, za nečim i da će sve uvijek biti teško. Meni je uvijek bilo teško. Ljudima oko mene je uvijek bilo teško. Često sam željela da ja mogu da preuzmem sve na svoja leđa, da ne pate drugi, ali to bi, vjerovatno, bila najtužnija supermoć na svijetu. Bila bih najgora superjunakinja ikad, ona koja hoće da nosi terete tuđih pleća, a ne zna kuda će sa svojima.

"Ljudi često vuku prošlost za sobom kao lešinu, i svi to osjete, sem njih", govorio je to nekad davno on, koji je često možda razumio svijet bolje nego ja.
Bio je slobodniji od mene, koja sam vazda odgovorno tvrdila kako sebi dopuštam slobodu, prepuštanje svijetu, kako dišem i s olakšanjem puštam sve što me tišti i sve terete koje godinama vučem. Vukla sam ih tako da bih ponekad osjećala bol u leđima, i stresla se, kao da na sebi nosim neke hladne ruke, koje mi pritišću kosti i sve više strastaju s mojom kičmom. Lome me, a nisu tu.

"Majku mu, što ne procvjeta već jednom. Dovoljno je izrastao", pomislila bih svaki put kad sam tamo odlazila u aprilu.
"Vrijeme je da pustiš taj jorgovan. Najbolje je da ga sad sasiječemo, vidiš da je to samo trula panjina s malo lišća. Džaba mlade grane, kad je dolje trulo", rekao je jednom i znala sam da je bio potuno u pravu.

Jorgovan sam zaboravila kad sam napunila 34 godine i otišla nekim drugim putevima, zbog njih, zbog njega, zbog sebe. Bila sam uvjerena da će me vraćanje na želju da procvjeta nešto što je polumrtvo decenijama držati za tu kuću, za crvene cigle, za crne ograde, za sjećanje. A nije me zadržalo, samo mi je godinama stiskalo glavu, granama, i trulilo u meni.
Jorgovan više neće cvjetati, ali ja još imam vremena.

Milanka Mitrić, Banjaluka

........

(Priča "Jorgovan" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader