KRATKA PRICA Nikola Kandic Zaim.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Nikola Kandić - Zaim

O putu u nepoznato... Iz pera Nikole Kandića iz Bileće

Izvor: Mondo/Stefan Stojanović

ZAIM

Opet je iz mraka ka meni poletila prošlost, i sjela na moja prsa. Budim se teško dišući, ustajem iz kreveta i otvaram širom prozore na sobi. Grad spava, negdje u daljini se čuje lavež pasa, a na rasvjeti preko puta na stotine mušica plešu svoj ples... Opet će padati kiša...

Okrećem se ka unutrašnjosti sobe i gledam u prazan krevet u kome sam do maloprije ležala, neraspakovane kofere, paučinu iznad sobnih vrata. Da li ću uspjeti ovo mjesto nazvati opet svojim domom?

Na stočiću u uglu stoji mamina slika, kraj nje kutija sa blagom, a iznad goblen koji je mama vezla. Mama, moja mama... Nisam je vidjela od onog dana, od dana kada sam sa malenim koferom, u crvenoj pelerini sjela u voz za Beograd, a zatim dalje u svijet...

Bilo je to prohladno martovsko jutro. Na željezničkoj stanici mama, čika Zaim i ja. Kretala sam na put u nepoznato, kao maleno ružno pače koje je sanjalo da postane prelijepi labud. Mama nije gledala u mene. Kada bih je upitala: Plačeš li to?, nabacivala je lažni osmijeh i odmahivala glavom. Sada sigurno znam da je plakala.

Sjeli smo u Olimpik ekspres i krenuli put Beograda, prvoj stanici u ostvarenju mojih snova, na nacionalno baletsko prvenstvo. Cijeli put nisam mogla smiriti svoje nemirne nožice i neprestano sam udarala svojim crvenim lakovanim cipelama jednom od drugu, što je na trenutke ljutilo čika Zaima koji je pokušavao čitati knjigu.

Čika Zaim je bio moj očuh. Stariji, prosijedi gospodin u svojim šezdesetim. Uvijek mi se obraćao imenom, nikada mi nije govorio da me voli, a stalno je činio sve da mi ugodi. Valjda je to bio njegov način da mi pokaže emocije. Evo i ovaj put se bez razmišljanja ponudio da krene sa mnom. On je poznavao Beograd, studirao je u njemu. Često je pričao o studentskim danima, o šetnjama Kalemegdanom, o Košutnjaku. Ali uvijek je pričao nekako daleko, u trećem licu, kao da se to dešavalo nekome drugom, a ne njemu.

- Kad dođemo u grad, nećemo uzimati taksi, prošetaćemo.
- Umorna sam. Ne mogu da šetam.
- Nećemo se raspravljati. Imamo samo nekoliko stotina metara do stana mog prijatelja. Šetaj koliko možeš. Naposlijetku, ja ću te ponijeti kad ne budeš mogla više hodati. Ne upoznaje se Beograd sa sjedišta automobila. Beogradom moraš šetati, udahnuti vazduh, oslušnuti puls grada, zaljubiti se na prvi pogled...

Opet je govorio kao neki pjesnik. Ali voljela sam to. Nedostaje mi kao i mama. Dobri čika Zaim. No, zašto njegove fotografije nema na noćnom stočiću?

* * *

Razočaran u sistem koji propada, u grad koji pale i pljačkaju, u kriminalce koji pravdu uzimaju u svoje ruke, Zaim je prošle subote odlučio da me napusti i ode na put...

Sinoć mi je na vrata stigla jedna starija gospođa i donijela maleno sanduče.

- Jesi li ti Nadina kćer?
- Jesam. Izvolite. Šta ste trebali?
- Tvoja mama me zamolila da ti ovo predam ukoliko se vratiš. Noćima provjeravam kada je svijetlo upaljeno da dođem.

Uzela sam sanduče i otišla do sobe. Bilo mi je dobro poznato. Mama i ja smo ga zajedno birale u knjižari Svjetlost. Kupile smo komplet. Najmanje je bilo za mamin nakit, srednje je bilo moj kovčeg sa blagom. To vam je u stvari ona kutija sa fotografijama, pismima, tu je stajao pasoš. Neke vrijedne stvari za uspomene, a ovo najveće nismo nikada koristile. Ključevi su bili na dobro poznatom mjestu, iza naslona kreveta.

Otvorila sam sanduče i tamo pronašla bočicu parfema koji sam davno poslala mami, krojački metar, otisak moje ruke u gipsu kada sam imala dvije godine, nekoliko porodičnih fotografija, bakin prsten sa žadom i dvije knjige. Bosanski kuvar, valjda je mislila da sam u međuvremenu naučila kuvati, i maleni narandžasti notes.

Zaimov odlazak ju je potaknuo da mi napiše ono što nije imala priliku izgovoriti.

Na korici notesa mi je zapisala: Suzdrži se, nemoj plakati. Istreniraj svoje srce. Neka ponos i osjećaj za dostojanstvo ne dozvole suzama da krenu niz lice!

... Spakovao je kofere. Trebali smo u ponedeljak krenuti za Zagreb. Sve je bilo dogovoreno.

Morala sam i ove subote prošetati čaršijom, otići do tržnice. Sve je bilo preskupo. Zlo je mirisalo u zraku, a smrt je hodala dvonoške. U povratku sam se zadržala malo duže sa Esmom, Nadirinom nanom. Ali imala sam još vremena da stignem spremiti ručak.

Praviću nam pitu sa krompirom. Ušla sam do kupatila da naspram mlake vode kako bih zakuvala jufke.

Zaim je ležao pokraj kade, u lokvi vlastite krvi. Obukao je svečano odijelo, sačinio oproštajno pismo i upucao se pištoljem u glavu. Nije mogao gledati kako pred njegovim očima venu i nestaju ideali u koje je vjerovao, kako ljudi postaju životinje, kako kriminalci protjeruju intelektualce.

Sahrana je bila skromna...

Raspakovala sam kofere. Ja ostajem ovdje.

Juče sam se rodila. Danas živim. Sutra ću umrijeti.

Nikola Kandić, Bileća

........

(Priča "Zaim" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader