KRATKA PRICA Sandra Karabaic Krug

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

KRATKA PRIČA: Sandra Karabaić - Krug

Kako izaći iz začaranog kruga u kojem zadajemo bol i sebi i drugima... Priča Sandre Karabaić iz Rijeke

Izvor: Guliver/Getty Images/Thinkstock

KRUG

Ne sjeća se mjesta i vremena. Koliko je godina imala. Osam, deset, trinaest?

Pamti oca, pomahnitalog, crvenog u licu. Urla. Ne razumije riječi. Ne pamti psovke. Sjeća se njegovog velikog tijela poput diva. Približava se. Unosi joj se u lice. Dreka ispunjava sobu do stropa. Najradije bi dlanovima poklopila uši. Ali ne može se pomaknuti od straha. Skupila je ramena, šćućurila se u oklopu vlastite školjke. Srce jedva kuca. Ne diše. Ne postoji. Neće postojati ni ovaj ni sljedeći put. Ni onaj iza njega. Takvi su svi muškarci u njezinoj obitelji: otac, ujak, djed, nono.

***

Odrasla.

Ljuta.

Bijesna.

Govori glasno. Viče. Svjesna da pretjeruje. Ovo se dakako može riješiti i na drugačiji način. Čučnuti i lijepo joj objasniti. Razgovarati. Komunicirati. Reći kako se osjeća. Odjednom, crna zavjesa.

Obuzima je je velika i strašna zvijer. Fizički se izobličila. On samo gleda. Ne činio ništa. Baca stvari. Papire, olovke, igračke. Čak i božićnu ikebanu. Lupa šakama o staklena vrata kuhinje, pomahnitala.

Stoji kao ukopana. Prene se. Stan okupan suncem. Srebrna prašina svjetluca zrakom. Pogleda djevojčicu. Maleno, skamenjeno tijelo. U lokvici žute mokraće. Baca se na koljena. Oprosti, oprosti, oprosti.

Sjedi u nevelikoj kupaonici na zahodskoj školjki i plače. Vrata su zatvorena. Drži glavu dlanovima. Niz obraze teku krivnja i sram. Ne može oprostiti sebi. Ni ovaj ni sljedeći put.

***

Bojim se. Ogroman si, strašan ne prestaješ. Pojačavaš se, rasteš, preplavljuješ me. Bojim se da će me tvoj bijes raznijeti poput eksploziva. Raspuhat će me poput orkanske, podvelebitske bure. Hoćeš li me ozlijediti? Šivat će mi usnicu? Zakrpati ruku? Raznijet ćeš me kao krpenu lutku. Nitko neće moći naći sve dijelove i sašiti me natrag. Nedostajat će palac lijevog dlana. Desno oko. Zub. Nešto je pogrešno sa mnom. Nestajem.

Postati ću ti.

Uzde će mi ispasti iz ruku. Postat ću bol koja upravlja sa mnom.

Ne mogu stati. Prevelika je. Držim se za nju. Jedino mjesto koje znam. Tu sam sigurna. Tu me još ima. Postojim.

***

Iz centrale traže da otpustim dvadeset i petero ljudi. Kažem, ne mogu. Mora postojati način da to riješimo. Trebamo misliti na njihove obitelji, djecu.

Kao da razgovaram sa zidom. Hladni su i nepokolebljivi. Učini to!

Pozivam petero po petero. Objašnjavam, govorim, izbjegavam pogled u oči.

Podnosim suze, frustraciju, ljutnju, psovke, uvrede, jecaje. Traje punih devet sati. Mrak je već odavno pao dok spremam papire u torbu, gasim svjetlo i izlazim iz kancelarije. Pozdravljam portira. Ni njega ne mogu pogledati u oči.

Vani pada sitna kiša. Ne otvaram kišobran. Sjedim sam u automobilu i na trenutak ne želim kući. Želim pobjeći, napiti se i zaspati za stolom zadimljenog lokala. Ostati u automobilu do jutra. Bar to.

Na vratima me dočekuje ljutito ženino lice: “Znaš, ti imaš i obitelj!“

Izlazim iz kupaonice. Njih dvije se svađaju u dnevnom boravku. Žena histerično viče. Mala plače. Još suza danas. Kap koja prelijeva čašu. Pomuti mi mozak umjesto alkohola. Počinjem vikati pa urlati. Ne znam što govorim. Dosta mi je njezinog bezobrazluka prema majci, možda. Ali kakve to veze ima sa mnom?

Dosta mi je njihovih svađa, bezdušnosti, mržnje, histerije, ružnih riječi, užasnog tona, suza, bespomoćnosti. Razočaranje, frustracija, bol.

Nemoć.

Nemoć dječaka koji stoji pred ocem jer je pojeo naranču previše. Naranču namijenjenu starijem bratu. Otac prijeti. Istući će me kaišem ako tu naranču ne vratim.

Gledam svoju kćer i srce mi se zaledi. „Idi u svoju sobu“, kažem strogo. Ona šmugne. Zavalim se na kauč i upalim televiziju. Unutrašnjopolitička emisija.

To je ono što mi treba.

***

Molim za sebe. Molim za tebe. Molim da nađemo mir. Da udahnemo i izdahnemo, i uhvatimo se za trenutak između. Tu možemo stati i odmarati se. Zagrliti djevojčicu u meni.

Možemo je grliti dok se ne zagrnemo od smijeha i dok svi brodovi ne oplove sve oceane. Barem jednom.

Sandra Karabaić, Rijeka

........

(Priča "Krug" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader