• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Priče iz izolacije: Pedeset četiri

Priča #10: Bojana Uskoković Krvavac, Podgorica

 Izvor: Guliver/Getty images plus/iStock/Chepko

Pedeset četiri

Na metalnoj tabli prepoznatljivo plave podloge visio je broj na oštećenoj fasadi jedne kuće.
Pedeset četiri.

Tabla je prkosila raznim vremenskim prilikama i postala godinama nekako lakša nego onog trenutka kad su je postavili. Iskrivljena jedino takva mogla se držati o samo jednom zavrtnju već mjesecima nazad.

Metalna tabla bila je pohabana, ali i takva čuvala je onu stranu fasade na kojoj je visila. Desnu. Tri metra od tla. Sve obaveze iz pravilnika o postavljanju brojeva su bile ispoštovane onog trenutka kada je postavljena.

Ništa od svega toga nije vidjela Jasna.

Ili joj nije bilo stalo. Tako je sa svim onim stvarima koje nas okružuju, a koje viđaš svakog dana toliko često da zapravo i ne znaš kako one izgledaju.

Kada bi te neko ljubazno zamolio da ih opišeš, ti ne bi znao, iako bi htio da budeš pristojan. Prizivao bi sliku u glavi, ali jednostavno ne bi išlo.

Tog jutra Jasna je posle dugo vremena oprala svoje bijele zdrave zube, zubnom pastom marke “Kaladont”, zavezala kosu gumicom koju je skinula sa poklopca tegle domaćeg pekmeza, potom je svukla dugo nošenu pidžamu i stala se ogledati u svom velikom okruglom ogledalu.

Kao da se vidi prvi put.

Kao da se ne prepoznaje.

Dvije horizontalne duboke bore na njenom čelu činilo joj se doprinose njenom tupom pogledu. Pramen sijede kose na omiljenom razdeljku činio je starijom više nego bi ona to htjela.

Kako je samo teško biti izolovan od svega onoga čime svakodnevno prekrivaš svoje razne nedostatke, pomislila je iskreno.

Jedna mala suza skotrljala se niz njen hrapavi obraz. Jedna suza puna gorčine. Taloga nezadovoljstva koji nije znala da postoji u njoj.

Sjela je u dvorištu kuće.

Jedan gutljaj bajate kafe i nekoliko brzih poteza palcem prema gore, po ekranu svog velikog crnog telefona koji nije mogao stati ni u jednu Jasninu tašnu.

"Još dvadeset pet novih slučajeva…"

"Produžen policijski čas…"

"Broj razvedenih parova u Kini naglo je porastao nakon epidemije korona virusom…"

Čitala je Jasna naslove internet novina.

Htjela je da nastavi, ali nije mogla. Refleksija svjetlosti na njenom telefonu koje je sunce uz pomoć pohabane table bacalo na veliki ekran crnog telefon nije joj dao da vidi sadržaj.

Pomjerila se malo u desnu stranu, teškom stolicom napravila je četiri nove rupe na suvom zemljištu. Stvar bi na neki čudan način ostala ista.

Zatim u lijevo, ali kao kakva crna rupa njen telefon kupio je svjetlost. Okrenula se iza sebe da vidi o čemu se tačno radi i shvatila odakle dolazi ova jaka refleksija svejtolosti.

Ostala je zagledana u tablu čija boja već odavno nije bila tamno plava.

Odjednom kao da i nju vidi prvi put, baš kao i sebe malo čas u ogledalu.

Nešto se desilo.

Nastao je kratak spoj u Jasninoj glavi. Zapravo, ni sama nije znala šta se dešava. Neki dijelovi neurona kao da su promijenili smjer međusobnog povezivanja, i ona je sada svijet oko sebe vidjela sasvim drukčije.

Boje su postale drukčije, toplije.

Vazduh je mirisao intezivnije. Najednom je primjetila mrava koji šeta po stolu punom prašine, čula je zvuk policijske sirene u daljini. Kad se osvrnula oko sebe shvatila je da je živa ograda već odavno prešla u komšijski dio, a da u svom vrtu ima samonikle narcise.

Jak naboj krenuo je njenim krvnim žilama i ona dobi boju u licu. Koliko je samo bilo jako to osjećanje. Taj momenat istine. Trenutak njenog buđenja nakon godina sna.

Mogao je to da bude i neki drugi momenat, a ne baš taj - prosvetljenje isprovocirano pohabanom tablom na kojem je zjapio odštampan u već davno izbačenom iz upotrebe fontu, broj pedeset četiri. Metalna tabla u kombinaciji sa izlocijom…

Znala je da će svoju bajatu kafu ispiti do kraja.

Znala je da će spakovati svoj kofer koji prazan kupi prašinu na vrhu zajedničkog ormara.

Znala je da će pričekati kraj policijskog časa.

Šta je još znala Jasna?

Znala je da će otići.

"Ljubavi da li da nam kuvam novu kafu?" Začula je njegov glas sa verande kuće.

A onda kao neko loše predskazanje, poslednji zavrtanj sa table napokon je popustio i pao.

Sunčevi zraci osušili su natopljenu vlagom, fasadu koja je kao ljepilo držala poslednji zavtanj i metalnu tablu, sada kada je sunce uradilo svoje, poslednji zavrtanj nije imao više za šta da se drži. Predao se.

Baš kao i Jasna.

Metalan zvuk zaparao je vazduh.

Metalna tabla, zagrebala je fasadu ostarjele kuće, dugo je zvonila kada je pala na tlo dok se napokon nije poptuno smirila.

Koliko slobode je bilo u tom padu. U toj zvonjavi.

Znala je u tom trenutku da će otići zauvijek.

Bojana Uskoković Krvavac, Podgorica

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop