Priče iz izolacije: Baka

Izolovani smo. Da, uslijed pandemije virusa korona, svi smo se obreli u izolaciji. I šta? A šta je sa onim ljudima koji godinama žive u izolaciji od ostatka svijeta? Šta je sa onim osuđenima na samoću, izopštenost, uniženost, poniženje, patnju, bol, tuđu pomoć i milosrđe? Šta se njima, ne u ovo doba izolacije, no šta sa njima i kako kad ovo čudo stane? Kako im pomoći, a ne uvrijediti im dostojanstvo, kako im pomoći i sačuvati im tu posljednju iskru čovječnosti? Ko će i da li će se naći neko da im se nađe? Da li će neko zastati, prikočiti, zakočiti na tren, jer oko nas je toliko zgaženih pasa...

Vidim ih, dugo već primjećujem te tužne pseće oči penzionera svuda, na svakom koraku. Vidim redove, tačnije izbjegličke kolone pred bankama. Uredno i strpljivo čekaju sljedovanje i odmah daju državi njeno, a njima šta ostane. I šta ima to ostane? Golo ništa začinjeno zadovoljstvom i ponosom što nikom u državi ne duguju ništa. A da li država njima duguje još nešto, koliko i šta? Vidim njihove poluprazne korpe u supermarketu, vidim ih dok se zimi griju po tržnim centrima, dok drugi, ne obzirući se na njih, izlaze punih kesa i praznih, okamenjelih srdašaca. Vidim tu uniženu starost, vidim težak hod i slab vid, vidim kesice pune lijekova i recepata, vidim na njima tu kvalitetnu garderobu od prije dvadeset i kusur godina koja se opire svim pravilima trajanja. Osjetim miris reume i kostobolje, čujem kako im škripe ostarjele kosti. Vidim i registrujem, a potom i živo osjetim taj talas radosti koji ih pokrije kada im neko uputi toplu, ljudsku riječ, sasluša ih ili istupi mjesto u nekom od redova. Čujem njihove brige, jer osluškujem šta zbore dok čekamo u redovima zajedno. Slušam sa sjetom, strahopoštovanjem i divljenjem njihove priče o prošlim, nekim srećnijim i čovječnijim vremenima. Puštam da me te priče nose. Upijam tu nostalgiju.

Znam kako i koliko teško dišu. Znam kako i koliko se grčevito, bez respiratora bore svakog novog dana za vazduh, za komad sunca novog dana pod ovom nebeskom kapom. I znam koliko ih svako novo buđenje ujedno usrećuje i boli. Znam to sve preko najbližih posrednika, direktno sa prve borbene linije. Znam jer brinemo nas dvoje o njima dvoma. Od skoro je knjiga sa dva spala na samo jedno slovo. U sam osvit korone ugasio se jedan život.

Vidjela sam i prije pet godina jednu usamljenu baku na prozoru pokraj parka. Vidjela sam kako me gleda i maše mi da dođem. I prišla sam joj sa ćerkicom u naručju. Tražila je da je dodirne. I podigla sam je da je dodirne. Gledala sam sa kakvom je čistom ljubavlju gleda i miluje. Živo sam mogla da osjetim bakinu sreću, prelila se na mene. Samo je to željela, toplinu i blizinu, isjeljujuću nježnost koju budi i daje majušno mladunče ljudskog bića. Slala nam je poljupce dok smo odlazile. I mi smo joj odgovarale zajedno, ja , mašući i šaljući poljubce majušnom ručicom.

Nakon pet godina srećem je ponovo, u doba korone. Maše mi ponovo. Prilazim joj, ovoga puta sama. Traži cigaretu, mimikom mi to kazuje. Igrom slučaja ili sudbine, imam paklicu u autu. Idem po nju i nosim joj je. Pitam je da li joj još nesto treba, a ona odmahuje glavom. Odlazim. U povratku joj nosim sitnicu. Stavljam joj na prozor, zovem je kucanjem.

Praznik je. Imam želju da i baku obradujem. Ne zaboravljam na cigarete! Odlazim, na njenom prozoru spuštene su roletne, na ulaznim vratima zgrade stoji posmrtnica. Ne mogu da prepoznam ženu sa fotografije jer je mlađa od one osobe sa prozora barem dvadeset godina. I ne boli me njena smrt koliko ta fotografija, to živo svjedočanstvo da je živjela zaboravljena. Milost namjenjenu njoj nosim mom penzioneru, ali on ne puši tanke, ženske. Zato te cigarete nosim i onako paganski palim na jedan svjež grob – majčin. I pričam joj priču, priču o baki.

Ana Perić, Bijeljina