Nada Kaurin Knezevic Moramo grijesiti

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Nada Kaurin Knežević: Moramo griješiti...

Autori mondo.ba Autori Siniša Stanić
Autori mondo.ba Autori Siniša Stanić

Intervju sa pobjednicom prošlogodišnjeg konkursa "Priče iz komšiluka" Nadom Kaurin Knežević, povodom izlaska njene prve zbirke priča - "Dijagnoza"...

Izvor: NKK, Mondo

Čitaocima koji prate naše "Priče iz komšiluka" sigurno nije nepoznato ime Nade Kaurin Knežević. Ova autorka iz Zagreba učestvovala je prvi put na našem konkursu 2018. godine, kada je sa svojom pričom "Bosanka u Zagrebu" izazvala veliko interesovanje kod književne publike.

A, već naredne godine, sa pričom "Jel fino? Jel da je?" Nada Kaurin Knežević pobijedila je na ovom regionalnom književnom konkursu, koji već četiri godine okuplja najbolje mlade pisce iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske!

Da ova nagrada nije došla slučajno u njene ruke pokazuje i Nadin književni prvenac, zbirka priča "Dijagnoza", koju je ove godine objavio banjalučki Imprimatur, a čije izdavanje je autorka iz Zagreba osvojila upravo pobjedom na našem konkursu.

Možda će vas zanimati

"Dijagnoza" je jedno od Imprimaturovih najzapaženijih ovogodišnjih izdanja, koje odlikuje savremenost u izboru tema i postupaka, sposobnost da istinski iznenadi (pa i da šokira), te neustručavanje da se uhvati ukoštac sa raznolikim problemima socijalnih interakcija i života danas uopšte...

Povodom prve promocije knjige "Dijagnoza", zakazane za utorak, 7. jula u zagrebačkom klubu Botaničar, kontaktirali smo Nadu Kaurin Knežević i postavili joj nekoliko pitanja o njenoj knjizi, književnosti, književnim konkursima, ženama u književnosti... Ona nam je dala zaista iscrpne i iskrene odgovore...

Na početku, možeš li nam reći nešto više o sebi?

"Rođena u Banjaluci, a u Zagrebu našla svoj dom. Po struci sam magistra ekonomije i većina mog profesionalnog puta je vezana uz marketing i strategiju. Dvadesete sam provela radeći u različitim hrvatskim i internacionalnim kompanijama, a početkom tridesetih ulazim u jedan zaokret koji me oduvijek kopkao. Danas sam predavačica na Visokom učilištu Algebra i u tom poslu uživam više nego ikad jer prije nisam ni bila svjesna koliko je meni rad sa studentima/cama zaista kao zrak koji dišem. Radim i dalje različite projekte za struku, ali edukacija je nešto što me centrira i gdje osjećam da mogu maksimalno dati. Moj marketinški put je nekako bio uvijek vezan uz formiranje temelja života, edukacija je bila voda koja je gurala taj život, a od nekud je uvijek kopkao taj moj umjetnički sevdah. Pisanje je došlo kao dugo neostvarena želja - nakon što sam zatrudnila sam si dozvolila radni raspored koji malo više diše i upisala radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića u CeKaPe-u. Krenula sam u to tiho, bez ikakvih ambicija i dozvoljavajući sebi prostor za igru. Radionica je završila, moja Eli je došla na svijet, a ja sam i dalje pisala. I bez obzira na objavljenu knjigu i sve što to nosi sa sobom, taj prostor pisanja ostavljam i dalje uščuvan od ambicija i zaigran."

U svojoj zbirci "Dijagnoza" prilično uvjerljivo opisuješ nesavršene osobe - djecu, žene, muškarce, ljude "sa dijagnozom"... Na koji način si došla do "sastojaka" za svoje priče?

"Sastojke sam našla u sebi i u svijetu oko sebe. Dijagnoza se kuhala otprilike tri godine, u počecima je imala i drukčiju strukturu. Prošlog ljeta napisala sam priču Majstor i u njoj prvi put zaista osjetila svoj spisateljski glas, a putem se i struktura promijenila. Kopkalo me dugo to što lako dijagnosticiramo bolesti - bilo fizičke, bilo psihičke, ali naše svakodnevne pukotine koje možemo ili zatrpati ili pustiti svjetlo kroz njih - o njima slabo pričamo. I o tim pukotinama sam htjela progovoriti. Dijagnoza nosi 10 priča, a svaka priča 10 poglavlja - F00 do F99 - kao i duševne bolesti i poremećaji ponašanja po međunarodnoj klasifikaciji. Nijedna priča pak ne govori o nijednoj duševnoj bolesti. Te šifre su mi dale simboliku i prohodni motiv. Htjela sam da pričamo o tome da ćemo jednostavno dijagnosticirati bilo koju bolest, a normalno nam je da znamo da se životi žive lažno, da sjedimo na kavi koja je tužna pa objavimo nevjerojatno sretnu sliku na Instagramu, da se pikamo međusobno tko je uspješniji ili tko je bolji roditelj i da se uopće mjerkamo međusobno po potpuno suludim standardima. Ne želim reći da je išta normalno ili nenormalno, ali želim da o tome razgovaramo. Većina čitatelja koji mi se javljaju kažu da su se u Dijagnozi prepoznali. A ja nisam pisala izravno o nikome. To je i bio cilj Dijagnoze - da se pogledamo i ogledamo u njoj. Svaki odnos može rasti tek kad se gledamo iskreno u oči. Pa tako i onaj s 'našim dijagnozama'."

dijagnoza Izvor: Imprimatur/Mondo

U priči "Ubiti Bosnu" opisuješ antagonizam prema "pridošlicama" iz Bosne u Dalmaciji. Da li si u ovu pripovijest utkala neka svoja lična iskustva, s obzirom da si rođena u BiH?

"U svakoj priči je utkano neko osobno iskustvo, a opet nije, odnosno kad god me pitaju - o kome je ovo - odgovor je: o svakome i nikome. I to je iskreno. Vjerujem da svatko tko stvara gleda svijet oko sebe i ima potrebu govoriti o njemu i obratiti se njemu samome. I svatko svoje sastojke posuđuje iz svijeta oko sebe. Priča koja nosi najviše autobiografskih elemenata i tako su i tragovi namjerno dani čitateljima je Bez tragova nasilja. I ona govori najviše o mom iskustvu odrastanja kao djevojčica iz BiH u maloj dalmatinskoj sredini. I nije bilo nimalo jednostavno. Međutim, nisam ju napisala da pričam o odnosu Dalmacije prema BiH. Napisala sam ju da pričam o odnosu prema ljudima oko nas koji su na bilo koji način drugačiji. A tog antagonizma nažalost ima puno. I nije uvijek nužno maliciozan, često je nesvjestan, ali je tu. I ne mislim da ga trebamo umanjivati dobrim ili lošim namjerama. Mislim da ga prvo trebamo priznati i onda ćemo tek moći vidjeti što dalje s njim. Jest, bilo mi je grozno odrastati kao Bosanka u Dalmaciji. A opet, to je samo moje iskustvo. Dalmacija ima svoje iskustvo i svoju stranu priče vjerojatno. I svaka priča jednako vrijedi. Ono što možemo danas je dati sve od sebe da nikome oko nas ne bude grozno zbog naše namjere, sljepoće ili bilo kojeg razloga."

Dvije godine si učestvovala na konkursu "Priče iz komšiluka", a drugi put si pobijedila... Kakav značaj taj konkurs ima za tebe?

"Pa baš - ogroman. Kako sam rekla, nastavila sam pisati i za sve mlade neafirmirane autore najčešći put da njihova djela stignu do šire publike su natječaji. Priče iz komšiluka sam zamijetila jer se događaju u Banjaluci i od prvog trena kad sam vidjela taj natječaj sam znala da me tu nešto posebno čeka. Naime, kad sam prve godine poslala priču koja je uvrštena u zbirku - dolazak na promociju zbirke je za mene imao veliki moment jer sam tad prvi put posjetila Banjaluku u svom odraslom životu. Došla sam s roditeljima, proveli su me kroz mjesta gdje sam zadnji put bila kao malo dijete nesvjesno ičega. Upoznali su me s mojim alejama, s mojim mjestima. To je za mene imalo svojevrsni iscjeljujući moment. Moji su otišli za Dalmaciju kad sam bila jako malena, to djetinjstvo je visilo nekako u zraku jer dolje nikad nisam našla dom i taj posjet Banjaluci je donio slagalicu koja je nedostajala. Na toj promociji sam upoznala i vas i Imprimatur i nekako sam se osjećala baš dobro među vama. Kad sam sljedeće godine poslala priču na natječaj, učinila sam to bez ambicije, samo s idejom da se opet možda dođem u Banjaluku družiti s vama. I eto - vijest o pobjedi na natječaju je stigla na moj rođendan. Kažem - za mene je to jedna šira priča od natječaja i neizmjerno sam zahvalna i ponosna da je moje riječi prva prepoznala baš Banjaluka."

Izvor: Vedran Ševčuk /MONDO

Takođe, učestvovala si i na kreativnim radionicama pisanja u Zagrebu... Koja su tvoja iskustva sa tih radionica? Da li ih preporučuješ mladim piscima?

"Stalna je rasprava o tome može li se pisanje učiti. Ja mislim da se sve može učiti, ali naravno neke predispozicije trebaju postojati. Otkad znam za sebe čitam i koliko god ludo zvučalo, vjerujem da je tanka granica između ozbiljnog čitatelja i spisatelja. Pisanje se za mene uči primarno čitajući. Kroz radionice je onda taj transfer došao jako prirodno u rukama dobrog učitelja. I taj proces učenja za mene nikad ne prestaje. Nedavno sam bila na radionici poezije kod Maje Klarić. Nemam nikakvu ambiciju pisati poeziju, ona je za mene najzahtjevniji žanr i žanr koji ljubomorno čuvam jer u njemu možda i najviše uživam. Poezija traži da ispričaš priču i oslikaš platno na jako malo prostora i po vrlo jasnim pravilima. I zato sam bila na radionici - učila pisati poeziju kako bih vježbala svoju prozu. Učeći haiku, vježbam dolazak do suštine na minimalno prostora. U slično vrijeme bila sam i na Blankovoj radionici filma i napravila svoj prvi eksperimentalni film. Ne pada mi napamet da se njime nešto pretjerano hvalim, ali sam u procesu uživala radeći s redateljem mentorom i vježbala tihu dramaturgiju. Vjerujem da bez obzira na primarni način izražavanja, svi stvaraoci si trebaju dozvoliti da uče od kud god mogu i kad god mogu i da se igraju. To je razlog zašto i danas idem na radionice i isprobavam različite formate. Tu igru sam si dozvolila i u Dijagnozi pa sam pisala u ich formi, iz trećeg lica, iz prvog množine... Na kraju je ta igra obogatila simbol svojevrsnog ogledala te knjige. Iz tog razloga bih kvalitetne radionice preporučila svakome - uvijek se može nešto novo otkriti o sebi i naučiti. Ja znam da ću učiti do kraja života. Kroz čitanje, radionice, promatranje, razgovor, tišinu..."

Posljednjih godina žene čine većinu čitalačke publike u našem regionu, ali i u svijetu. U zadnje vrijeme pojavljuje se i sve više kvalitetnih autorki. Kako to objašnjavaš?

"Čini mi se da kad pričamo o bilo kojem poslu, posljednjih godina sve više spominjemo žene. Puno se toga događa na tom ženskom polju i neka se događa. Dugo je bilo tiho, neka sad zaori i ženski glas. Ono što bih voljela je da se kao društvo počnemo kretati prema tome gdje neće biti potrebno dodijeliti posebne nagrade za npr. žene u businessu ili u kuhanju ili u čemu god. Kad dođemo do toga da prestanemo isticati ikakve valove ili vjetrove koji pušu temeljem spola, znači da je spol (ili bilo što drugo) zaista prestalo biti bitno. Veselim se trenutku kad ćemo samo slušati što netko ima za reći i ponuditi svijetu oko sebe. Odgovor ste zapravo dali već kroz pitanje - većinu čitalačke publike čine žene pa se pojavljuje i sve više kvalitetnih autorica. Kao što sam rekla - za mene je tanka granica između čitatelja/ice i spisatelja/ice. I u posljednje vrijeme sve glasnije progovaraju. Divno. Poslušajmo što imaju za reći."

Koji je glavni motiv tvog bavljenja književnošću? Šta te tjera da pišeš?

"To je neka sila - ne znam kako da kažem - odozdo, odozgo, iznutra, od svukuda, ali je sila. Kada mi se neka priča formira u želucu, proganja me sve dok ne sjednem i ne napišem ju. Ako zamišljamo posao pisanja imalo romantično - onda je to taj romantični moment inspiracije, s time da meni dolazi iz želuca i iako je romantičan - većinom boli. Ostatak posla, da ga tako nazovem, nije nimalo romantičan - rudarski je. Pišeš, brišeš, mijenjaš, učiš, čitaš tekstove naglas, bacaš, fermentiraš, vadiš iz prašine. Nedavno me opet sila gonila, za vrijeme izolacije me opsjedala jedna priča i motiv i nikako joj nisam mogla pobjeći. Uzela sam si vrijeme i napisala dramski tekst. Prije toga sam uzela nekoliko drama i Zajecova Pravila igre i učila. Kad sam ga završila sam odahnula jer me sila prestala goniti i nasmijala se jer znam da tek sad počinje rudarski rad. Eno ga, fermentira se i diše dok ne vidim što ću s njim i krenem ga brusiti dalje."

Pretpostavljam da pratiš regionalnu književnu scenu... Možeš li nam navesti neke od novijih autora koji ti se naročito dopadaju.

"Pratim, čitam i opet stalno mislim da nije dovoljno i da ne stižem dovoljno. Nažalost, nedavno sam uzela Bekimovog Finna u ruke. Prijateljica mi ga je gurala dugo i uvijek je završavao negdje ispod drugih knjiga. Izgubili smo Bekima i Finn mi je isplivao u ruke. Nazvala sam ju i rekla - kao prvo, nisam trebala ovo čitati jer mi sad moje ništa ne valja, kao drugo - lupaj me po glavi ako sljedeći put zakasnim. Ovo zakasnim kažem uvjetno, jer s knjigama nikad nije moguće zakasniti. Stvarno mi je teško izdvajati autore i autorice jer scena živi i čuda se nađu gdje najmanje očekuješ, ali ajmo reći da su me odgojili Ferić i Jergović, da sam zahvalna jer živim u vrijeme kad i Novak i Karakaš stvaraju, da sam se utopila u Zecu Lane Bastašić i paučinastoj atmosferi Luize Bouharaoue, da plačem nekoliko dana nakon svake knjige Maje Klarić, da sam dobila ozbiljnu tremu poslati Borisu rukopis Dijagnoze jer sam taman bila završila Stevinog Komarca i da u proces pisanja ne ulazim bez da pročitam koju pjesmu Danijela Dragojevića. I sad sam sigurno nekog zaboravila, jer je izdvajati nezahvalno, ali neka. Moramo griješiti."

Nada Kaurin Knežević Izvor: NKK, Mondo

Pročitajte i ovo

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader