Čekate li princa iz bajke?

Mnogi od nas, potpuno nesvjesni da su zaraženi ovim mitom, pokušavaju da pronađu pravu ljubav, onaj ljubavni odnos u kojem će ostvariti svoju životnu sreću. Ali kako je mit samo priča, nešto što je u stvarnom životu nemoguće ostvariti, ovi pokušaji, umjesto sreće, na kraju donose nesreću, piše "Politika". Ono što nas je kolektivno uvjerilo u ovu priču jeste ono sredstvo koje tako moćno i uvjerljivo priča različite priče, a to je film.

Film stvara potpunu iluziju moguće stvarnosti jer priču, mit pretvara u slike života koje gledaoci "vide svojim očima". I zato je filmska industrija omogućila da ovaj mit bude ispričan u bezbroj varijanti, nekada i na potpuno neočekivanim mjestima. Sve je to doprinijelo da su i naša kolektivna svijest i kolektivno nesvjesno prožeti uvjerenjem da ljubav donosi sreću. Djeca se susreću sa bajkovitom predstavom o ljubavi u crtanim filmovima koji dolaze iz Diznilenda. Da bi se uklopili u mit koji očekuje publika, u ovim filmovima su promijenjeni ključni momenti originalnih bajki. Na primjer, u "Snježani i sedam patuljaka" prikazano je da se ona vratila u život kada ju je poljubio princ. U originalnoj verziji je njoj iz grla ispao komad otrovne jabuke kada su patuljci na zahtjev princa spustili kovčeg. U "Začaranoj ljepotici" prinčev poljubac je probudio princezu, dok je u originalu upravo u taj čas istekla stogodišnja kletva. Ljubav je prikazana ne samo kao nešto čarobno, već kao konačni smisao života jer kada se ona pronađe nastupa vječita sreća: "živjeli su srećno do kraja života".

Kako dijete odrasta mijenjaju se i filmovi koje gleda. Ono što se ne mijenja jeste stalno prisustvo u filmovima mita o ljubavi koja donosi sreću. Ono što je započeo Diznilend nastavljaju Holivud i drugi. Bilo da je ljubavna priča glavna u nekom filmu, bilo da je ona samo prateća u pozadini neke glavne teme, mit je uvijek prisutan i djeluje na nas. Kolektivna samohipnoza se nastavlja.

Zbog svega toga naša djeca koja su srećna i voljena, kojima je detinjstvo udobno, kada odrastu očekuju da se ova životna bajka nastavi i sretnu nekoga ko će ih voljeti kao što su ih voljeli mama i tata, tako da budu srećni do kraja života. Kao što film nije život, tako ni odrasla partnerska ljubav nije bezuslovna kao što je to roditeljska ljubav. Zato su filmski scenariji neostvarljivi u životu. Uprkos tome, mnogi decenijama uzaludno čekaju da im se dogodi pravi ili prava.

Bićemo mnogo srećniji i zadovoljniji kada iz naših životnih scenarija izbacimo filmske scenarije.

(MONDO)