Sve je više parova koji se odlučuju za zajednički život bez “papira”. Ovaj trend potakao nas je da potražimo različita iskustva i pokušamo da uvidimo dobre i manje dobre strane obe opcije.
Za početak, nekoliko činjenica: Zakon na jednak način tretira i bračnu i vanbračnu zajednicu, bar kada su imovinsko – pravni odnosi u pitanju, ali i kada je riječ o pravima djece i sankcijama za nasilje unutar porodične zajednice.
Razlika je, dakle, samo u stavu. Zašto se onda neki od nas vjenčaju, a neki ne?
Dajana Šipraga Zlojutro, koju možda znate po sjajnom blogu CaraDara, gdje se bavi malim i velikim stvarima u vezi sa porodicom, djecom i brakom, udata je tri godine, ima dvoje djece i kaže da o braku razmišlja samo kroz prizmu sopstvenog (dobrog) iskustva, jer ovaj pojam kod nas prati set predrasuda.
“Muž i ja smo prije braka živjeli zajedno. Smiješno je bilo što, kad su naši roditelji govorili o nama, vidjelo se da njima smeta ta statusna nedoumica: “To je njegova djevojka, žena šta li je...” ili “To je njen muž, momak, šta li je...”. A onda smo počeli razgovorati o djetetu i ne samo to. Kad sam ostala trudna, nijedno nije pominjalo brak. Meni je pravno vezivanje bilo strašno i mislila sam da kad jednom potpišem, ‘potpisala sam’, nema me”, kaže Dajana.
A onda su tu konvencionalnu stvar riješili na jedan sasvim nekonvencionalan način.
Ona smatra da je društvo danas mnogo naklonjenije bračnim nego vanbračnim partnerima i instituciji braka.
“Nekad je jednostavno lakše i isplativije (kako ružna riječ za nešto što bi trebalo biti lijepo) da si udana. Ti si žena - gospođa (nema veze što stvarno to nisi), tvoj muškarac stoji iza tebe (iako je to samo ideja, njega često nigdje), socijalno je prihvatljivije da si i pravno u braku, iako je u većini slučajeva to čista fantazija... Što se mene konkretno tiče - udaja mi je srušila stereotip i moj lični strah - biti u braku nije strašno! Brak je suživot sa nekim koga se izabrao. Nije kraj, već početak priče”, ističe naša sagovornica.
Da brak nije bauk potvrdio nam je i banjalučki muzičar Đurica Štula, koji je oženjen četiri godine i ponosni je “ćale” dvoje dječice.
“Kada smo započinjali zajednički život, a dok je prvo dijete bilo na putu, u želji da ostanem buntovnik otovrena uma, al’ da opet budem brižan ćaća, predložio sam taj "švedski" (vanbračni) fazon, na šta je žena odgovorila: ‘To mili kada budemo u Švedskoj’”, ispričao nam je Đurica kako je “odabrao”.
Otkrio nam je i koje su prednosti braka.
“Mnogo je situacija kada je lakše kada si u zvaničnom braku. Lakše mi je ženjen biti, jer me to drži u nekim društveno i za brak prihvatljivim okvirima. Lijepo se vladam, ne pravim gluposti, ne tražim belaja, jer strah od papira je čudo, posebno u našoj pravnoj državi. Da sam u "divljem" braku, vjerovatno bi se divljije ponašao i na kraju ostao bez istog. Ovako pedrigre, papirić - pa lagano”, kaže Đurica.
On tvrdi i da mu brak izuzetno prija.
Dajana je u na svom blogu ranije imala interesantnu ideju – da brak treba da ima rok trajanja. "Rješenje zvuči ovako: pri sklapanju braka odrediti njegovo trajanje. Nakon isteka trajanja, brak se okončava ili produžava, u zavisnosti od želje supružnika. Dakle, mladi bračni par se dogovori koliko godina će biti u braku. Npr. dvije. Za to vrijeme zaljubljenost vjerovatno neće izblijediti, već će se odnos njegovati i održavati zanimljivim, jer ionako supružnici imaju samo dvije godine da ono drugo uvjere da su napravili pravi izbor. Ovaj brak na određeno bi takođe bio dobar u slučaju nekih teško promjenjivih osobina, npr. sklonost ka agresiji, rastrošnosti i da izvinite, švaleranciji. U tom slučaju opet bi se izbjegli troškovi razvoda, jer dvije godine nije ništa, one prolete, a imate vremena da se konsolidujete i idete dalje. A sa ovim rokom trajanja bi bila zadovoljena čudna ljudska osobina – želja da nešto što je ograničeno vječno traje."
“Nakon vjenčanja, promjenio se moj mozak, otprilike kao kada sa Windowsa pređete na IOS. Mozak mi je lijepo formatiran, ne baguje, a i spoznaja da je sve što steknemo - zajedničko i da u slučaju nekih nepredviđenih okolnosti moramo sve da dijelimo, vrlo mi je lijepo uticala na sve ostale bračne sfere. Mi smo prije braka bili toliko bliski da je to već bilo jedno kosmičko stanje, a sad nam je još divnije, jer smo se uspješno razmnožili i uživamo u ljubavi opštoj i sveobuhvatnoj”, pohvalio nam se.
Dajana kaže da je vjenčani list ponekad i dobra “garancija”.
“Da sam u divljem braku, možda bih sebi zakomplikovala život. Ne znam. Možda bih se nekad samo pokupila i otišla jer ”da je valjalo bili bismo do sad u braku". Ne znam. Čudan je taj pritisak okoline. Iako volim stvari raditi drugačije (npr. imala sam crvenu vjenčanicu, jer su mi bijele sve iste), opet sam pristala na brak”, dodala je.
A šta kažu “divlji” supružnici?
Producent i DJ Boris Boras pet godina nevjenčano živi sa svojom partnerkom Vanjom, imaju kćerkicu, i ističe da nikad nisu požalili zbog odluke da se ne vjenčaju.
“U mom slučaju se sve desilo spontano pa i sam zajednički život. Bez ikakvog opterećenja smo jednoglasno donijeli odluku da se ne vjenčamo i nikad, ni u jednoj situaciji nismo požalili ili se osjećali loše zbog toga, čak naprotiv. Pravno gledano, nakon tri godine života provedenog na istoj adresi, mi smo odavno u zajednici i taj potpis pred matičar(k)om i svjedocima je samo obligacija prema državi. A ja ne volim da imam obavezu prema bilo kojem poretku, ma ko ga osmislio, napisao i implementirao”, kaže Boris.
Prema njegovim riječima brak u klasičnom smislu danas i nema mnogo smisla.
“Nekad, u nekim drugim vremenima kad su neka druga pravila (igre) bila u prvom planu, brak je možda imao smisao, ali današnji način života ga je obesmislio. Možda bi prvo trebalo da se pozabavimo društvenim uređenjem, sviješću pojedinca, kulturi življenja i ophođenju prema ljudima, pa kad to uredimo, onda da se pozabavimo bračnom zajednicom”, smatra Boris.
Ni sa predrasudama nema problema.
“Porodice su nas zdušno podržale, a komentari su uglavnom dolazili od strane poznanika kojima i nije bilo najjasniji naš odnos, ali to više veze ima sa “mentalnim lancima” pojedinaca, nego s nama. Ti ljudi ne shvataju zapravo koliko nisu slobodni u svojim glavama i koliko je besmisleno razmišljati o tome šta će reći komšije”, dodaje Boris.
I naša četvrta sagovornica, blogerka Hana Kazazović, koja sa svojim nevjenčanim suprugom živi već pet godina, smatra da je brak – formalnost.
“Na brak gledam kao na vezu između dvije osobe koje se vole i žive zajedno. Taj momenat ozakonjivanja, odnosno potpisivanja tog braka pred nekim (matičarem, vjerskim poglavarom – nebitno) je nešto što ljudi najčešće zovu brakom. Meni lično je to vrsta formalnosti i nije mi presudna da bih zajednicu dvoje ljudi tako zvala”, smatra Hana.
Ona dodaje da ni ona ni njen partner ne smatraju da je “papir” važan.
“Mi naš odnos zovemo brakom i koristimo sve „titule“ koje koriste i oni koji imaju pismenu potvrdu da su vjenčani. Nismo imali suprotstavljene stavove po tom pitanju. Da je bilo kome od nas taj papir nešto važan, do sad bismo obavili i tu formalnost. Možda to nekad i napravimo, ako se pojavi potreba”, ističe.
Hana nam je otkrila da nikad nije imala neprijatna iskustva, niti se do sada susrela s predrasudama u vezi svog bračnog statusa.
“Možda zvuči nevjerovatno, ali mi nismo čuli negativne komentare. Ne znam je li ih bilo, pošto se kod nas tradicionalno negativni komentari ne govore u lice, pa moguće samo da nisu do nas stigli. Ono što je bitno je da najuža porodica i nama najbitniji ljudi nemaju ništa protiv toga i sasvim su normalno prihvatili našu odluku”, dodaje.
Ona dodaje i da se do sada nisu sreli sa situacijom kada bi im bilo lakše das u vjenčani. Da se do desi, kaže, možda bi i ozakonili svoju vezu, jer papir i onako ništa ne bi promijenio.
“Oboje smo osobe koje u životu mnogo više drže do suštine nego do forme. Ovo što mi imamo je ta suština zajedničkog života, a sam papir bi bio neka vrsta kutije sa etiketom. Ono, da kad neko pogleda sa strane može reći „Aha, to je brak, jer tako piše“. Pošto ni jednom od nas etikete inače ne znače puno, a i nije nam bitno šta će ko reći, ne mislim da bi se išta promijenilo među nama. A to je ono što je najvažnije pošto se i tiče samo nas”, ističe Hana.
Anketa
Zajednički život ili brak?
-
Brak
52.75% (96)
-
Vanbračna zajednica
36.81% (67)
-
Ni jedno ni drugo
10.44% (19)
Dakle, šta smo naučili?
Život u dvoje, ozakonjen ili ne, nije uslovljen potvrdom da ste u braku, ali ta potvrda nije ni garancija da će stvari da funkcionišu. Rizikujući da zvučimo izlizano, zaključićemo da su ljubav, kompatibilnost i zajedničke vrijednosti najvažnije, a sve ostalo je stvar izbora i okolnosti. Najgore što može da vam se desi su predrasude okoline, a s njima se i onako svakodnevno nosimo bili vjenčani ili ne.
“Mislim da je to samo pitanje rasporeda u glavi - uvjerena sam da bi bilo ko mogao da živi sa bilo kim samo kad bi to odlučio. Ovako ljudi lako spuste ili dignu kriterijume očekujući mnogo od drugih, a pri tom ne razmišljajući šta oni nude” zaključuje Dajana.
A da je ljubav najvažnija, slaže se i Đurica.
“Mišljenja sam da svako treba raditi po svom osjećaju i ubjeđenju. I jedna i druga odluka imaju svoje prednosti i mane, mada, kako sam upućen i vanbračna zajednica isto tretira i djecu i imovinu tako da je to “u pet deka”. Mladima bih poručio da, ako zaista imaju pravu ljubav pored sebe, ne ‘tvrde pazar’ i ne budu sebični, već da se odmah razmnože i spoznaju kako se onda nađe i posla, rada, kako ljubav čovjeka goni i kako sve ima smisla. Čak i na ovim prostorima”, poručuje Đurica Štula.