Posjetili smo jug Izraela i uvjerili se na licu mjesta kako žive ljudi u "ratnoj zoni" uz sami Pojas Gaze.
"Rakete", "teroristički napadi", "bombe", "sukobi Jevreja i Palestinaca"... ovo su samo neki od pojmova koje možemo da čujemo u našim medijima, ali i uopšte u društvu, kada se govori o Bliskom Istoku, posebno o dijelu uz Pojas Gaze.
Odlazak ekspedicije banjalučkog Borca na jug Izraela, gdje su juniori igrali protiv ekipe Ašdoda u Omladinskoj Ligi šampiona, sam po sebi bio je bezbjednosni izazov, ali i prilika da na licu mjesta, iz prve ruke, saznamo nešto više o životu na prostoru gdje se vijekovima prepliću, ali i sukobljavaju religije – prije svega jevrejska i islamska.
Da to neće biti obično fudbalsko gostovanje, bilo je je jasno kada su crveno-plavi omladinci na žrijebu izvukli Ašdod, klub iz grada koji je smješten južno od Tel Aviva.
Međutim, kada smo saznali da zbog UEFA pravila ne možemo da sa sudijama meča dijelimo JEDINI hotel u Ašdodu i da moramo u Aškelon, grad najbliži granici sa Pojasom Gaze, izazov je postao još veći.
Upravo zbog te blizine Pojaza Gaze koju kontroliše Hamas gradovi Aškelon i Ašdod, tim redoslijedom, dva su najviše pogođena grada kada Palestinci krenu da raketiraju dijelove Izraela.
Tek nešto više od mjesec dana prije našeg dolaska, na ova dva grada ispaljeno je više stotina raketa iz Pojasa Gaze. Većinu njih su oborili raketni sistemi poznati pod imenom "Gvozdena kupola", ali dio njih ipak je stigao do izraelskih gradova.
#Rocketslaunched from#Gazawhich are subsequently intercepted by two separate#IronDomeover#Ashkelon. Please#prayfor safety.pic.twitter.com/pesYJX06hn
— Jerusalem Dateline (@JlemDateline)August 7, 2022
Daleko veći sukob na istom prostoru desio se u maju prošle godine, kada je u 11 dana nasilja poginulo više od 230 ljudi, većinom u Gazi, a nekoliko stotina je ranjeno. A on je samo jedan u nizu, koji se iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, ponavljaju kako na granici sa Pojasom Gaze tako i na Zapadnoj obali.
Bilo da je ratno stanje ili mir, ukoliko idete u Izrael pripremite se na brojne kontrole, koje praktično počinju dok još ne stupite na tlo ove zemlje, konkretno u našem slučaju bilo je to na na aerodromu u Istanbulu, gdje smo imali konekciju za Tel Aviv.
Kontrole viza, ispitivanja o razlozima vašeg dolaska počinju već na "tranzitnim" aerodromima, a ne prestaju sve dok vaš avion ne poleti nazad iz Izraela, odnosno dok ne pređete granicu, ako idete kopnenim putem.
Naš prvi dodir sa Izraelom bio je aerodrom Ben Gurion, nazvan po Davidu Ben Gurionu, izraelskom političaru i "ocu izraelske države", koji ćete ukoliko budete dolazili u Izrael pamtiti po procedurama pri dolasku, a još više i po onima na odlasku. O tom ćemo ipak nešto kasnije.
Dio Izraela gdje su smješteni Aškelon i Ašdod poznat je po izuzetno lijepoj obali Mediteranskog mora. Očaravajuće morsko plavetnilo i prelijepo uređene plaže sa najsitnijim pijeskom bilo gdje drugdje bili bi dovoljni za pravi „bum“ i navalu stotina hiljada turista, ali ovaj prostor daleko je od turističke destinacije.
Razlog je naravno – rat!
Kako je živjeti u "ratnoj zoni" na granici sa Pojasom Gaze provjerili smo u razgovoru sa lokalcima, ali i našim ljudima koji su odlučili da dođu ovdje prije nekoliko godina, pa i nekoliko decenija.
"Najsvježiji" od njih je Nenad Cvetković, nekadašnji omladinac Crvene zvezde, koji je karijeru gradio u Srbiji, a onda stigao u Izrael gdje igra za Ašdod posljednje dvije godine.
U intervjuu za MONDO Cvetković je govorio o svojim počecima, karijeri i igranju u Izraelu, ali nas je zanimala i ona "nefudbalska strana" života na području gdje su sukobi i rat neminovnost.
"Tokom većeg dijela godine nema problema sa Palestincima, nema da ja osjetim ovdje u Ašdodu i krugovima u kojima se ja krećem. Bio je jedan veći sukob prošle godine u maju i klub je zaista dobro reagovao, poslao nas je sjever, u Haifu gdje nije bilo problema. Živjeli smo u hotelu nedjelju dana dok se nije sredilo. Ono što je nevjerovatno je da sutradan kada prestanu sirene, kada se proglasi primirje, sve je isto kao da se nikada ništa nije dešavalo", kaže Cvetković.
Fudbaler Ašdoda dodaje da nije nimalo prijatno kada čujete sirene za uzbunu nakon kojih morate u "sigurnu sobu", ali nas uvjerava da sukobi u Pojasu Gaze nisu ni izbliza onakvi kakvim se prikazuju u medijima.
"Mene majka zove i pita 'auu šta se tamo dešava', ali ja nisam osjetio toliko. Ima ljudi naravno koji jesu osjetili mnogo više, mom drugu je pala raketa ispred kuće, kuća mu je oštećena. Ima i žrtava i svega, ali i dalje mislim da nije ni blizu onog kako se prikazuje. Osjećam se sigurno ovdje i uspio sam i da ljude koji su dolazili kod mene uvjerim u to. Država Izrael stvarno ima bezbjednost na velikom nivou. Incidenti se dešavaju, kao i svagdje. Ja sam bio mali kada je bilo bombardovanje, o svim dešavanjima na Balkanu saznao sam kasnije, ali vjerujem da je to bilo mnogo gore nego što je ovdje", kaže Cvetković.
Njegove riječi su pomalo zbunjujuće za nas jer počinjemo da sumnjamo u medijske priče o sekundama koje imate da se spasite kada počne raketiranje izraelskih gradova.
Naime, nakon što se oglase sirene za uzbunu u Ašdodu imate 31 sekundu da odete u sklonište ili pronađete neki zaklon, ukoliko ste na otvorenom. Ukoliko ste u Aškelonu – imate 20 sekundi jer je bliži pojasu Gaze.
"Da, to je istina. U Ašdodu imamo 30-ak sekundi da se sklonimo. Kada krenu raketni napadi aplikacija na telefonu nam odmah pušta alarm. Ukoliko ste u stanu idete u 'sigurnu sobu' ili sklonište, a ukoliko se nađete u autu kada krene uzbuna, kao npr. mi sada, odmah se izlazi iz auta i liježete uz ivičnjak ili tako neki sličan zaklon", govori nam prilično opušteno Andreja Vukojević, rukometni trener iz Srbije, dok se vozimo iz Aškelona ka Ašdodu.
"Idemo u marinu u Ašdodu, tamo je prelijepo", govori nam Vukojević koji je prije osam godina stigao u Izrael i u međuvremenu napravio uspješnu karijeru koju je krunisao prošle godine triplom krunom sa Hapoel Ašdodom.
I bio je u pravu. Marina zaista izgleda lijepo, pored estetski odlično projektovanog dijela sa brodicama, tu je i prelijepa pješčana plaža, na kojoj posmatramo nekoliko parova kako igraju tenis na plaži.
"Prije mjesec dana tu su nas zatekle sirene na treningu. Radili smo na plaži kada je krenula uzbuna i samo smo sišli u sklonište, eno ga tamo, iza onih ležaljki", govori Vukojević i pokazuje nam na ulaz u sklonište koji bismo teško sami uočili.
Nakon što nas je ubijedio da probamo 'humus' naručuje hranu i šali se sa konobarom na rekli bismo gotovo savršenom hebrejskom koji je kako kaže učio samostalno pet godina, a onda nastavlja priču o životu u Izraelu.
"Žena i djeca su mi u Srbiji, ali kada dođu ovdje nemam nekog posebnog straha, puštam djecu najnormalnije da se igraju na igralištu. Mediji uglavnom preuveličavaju sve ono što se dešava ovdje. Mada ima i loših, stravičnih stvari kojima sam čak i lično prisustvovao“, govori nam Vukojević.
Otkriva nam da je tokom jedne posjete njegove porodice za Novu godinu bio svjedok terorističkog napada.
"Sjedili smo na Sarona Marketu u Tel Avivu na večeri, iako Izraelci ne slave međunarodnu Novu godinu mi smo odlučili da eto proslavimo. Nedaleko od nas sjedila je izraelska porodica sa djecom i u jednom trenutku prišao im je Palestinac, izvukao nož i krenuo da bode tog muškarca, oca familije. On je nekako uspio da se okrene i ovaj ga je umjesto u grudi ubadao u ruku i dok se to dešavalo ustala je žena, izvadila pištolj i 'školski', onako u stavu, krenula da puca u njega. Nakon što je pao nastavila je da puca, ispraznila je čitav 'glok' u njega. Kasnije sam vidio na vijestima da je dobila plaćeno odsustvo godinu dana kao nagradu jer se borila protiv terorizma i spasila život Izraelca. Takvi napadi se dešavaju, uglavnom u Tel Avivu i sredinama gdje je miješano stanovništvo“.
Tridesetak kilometara južnije od Tel Aviva, u samom Ašdodu nema toliko terorističkih napada, ali su raketni napadi nešto potpuno normalno, na šta se čovjek navikne. Možda i previše.
"Ja nisam išao u sklonište čak ni kada je krenula ona velika frka u maju prošle godine. Ovdje imamo taj raketni sistem koji presretne 97 odsto raketa. Kad je krenulo to u maju nisam se mnogo cimao, dok je trajala uzbuna, ja sam gledao TV u prizemlju, nije mi padalo na pamet da idem u sklonište. Sve dok jedan dan tokom uzbune dio rakete nije pao pored moje zgrade. Pomislio sam, pa neću ja da budem onih 3 odsto statistike i onda sam par dana odlazio u sklonište. Kad malo razmisliš, što kaže jedan moj prijatelj, obore oni sve te rakete, ali ne može to da nestane, moraju i ti ostaci negdje da padnu“, kaže Vukojević.
Bez obzira gdje se krećete u Izraelu vidjećete veliki broj vojnika, a služenje vojnog roka obaveza je i muškaraca i žena. Za muškarce on traje dvije i po godine, a za žene dvije godine. Tokom vojnog roka regruti imaju pravo na redovni dopust, vojnici u borbenim jedinicama odlaze kući svaki drugi vikend, a oni raspoređeni na poslovima administracije slobodni su svaki vikend. Čak i kada idu kući vojnici imaju obavezu da nose oružje. Nije rijetkost da na ulicama vidite i civile koji nose borbene puške, a kako su nam objasnili, u pitanju su vojnici koji su duže od godinu dana u vojsci čime su stekli pravo da na odsustvo idu u civilnoj odjeći.
Moramo priznati da tokom našeg boravka u Ašdodu nismo primijetili posljedice prošlogodišnjeg, a ni ovog posljednjeg granatiranja prije mjesec dana, ali boravak je bio prekratak, uz mnogo obaveza, pa je većina "razgledanja" bila iz automobila.
Prilično uređen grad trenutno broji broji oko 230.000 stanovnika, a dobar dio od toga doselio je 90-ih godina, kada je nekoliko desetina hiljada Jevreja iz Sovjetskog Saveza odlučilo da naseli praotadžbinu.
Veliki broj ruskih Jevreja je i u susjednom Aškelonu, gradu koji gotovo da ne zaostaje po broju stanovnika, ali još manje po uređenim ulicama sa redovima palmi, igralištima za djecu, a jedno od glavnih obilježja grada i ovdje je marina.
Prolazeći kraj lijepo uređene plaže, na kojoj zatičemo i oznaku puta za evakuaciju u slučaju cunamija (!), stižemo do marine u Aškelonu, u kojoj ljudi uživaju na uređenom šetalištu prepunom barova i restorana.
Nedaleko od njih nailazimo na ćirilični natpis "добро́ пожа́ловать" i shvatamo da nas je naša potraga za prodavnicom u kojoj bismo mogli da kupimo SIM karticu sa internetom dovela u rusku prodavnicu.
"Na vrhu", izgovara starija gospođa pokušavajući da nam objasni gdje je radnja koju smo nešto ranije izguglali.
"Na vrhu???", pitamo očekujući potvrdu da smo dobro razumjeli, a naše riječi zatiču sagovornika.
"Vi govorit po ruski?", novo je pitanje, na koje odgovaramo „Ne ruski, srpski“, ne sluteći da ćemo izazvati salve oduševljenja i pronaći novog sagovornika kojeg savršeno razumijemo.
"Serbi? Maša, Maša..." sada već galami gospođa kroz market dozivajući djevojku koja radi na delikatesama.
"Ja sam Marija, dobro nam došli", govori djevojka iz Trstenika, koja kako kaže 15 godina živi u Aškelonu.
"Baš ste me iznenadili, ne srećem često Srbe, ovdje ih ima svega dvojica-trojica, da ja znam".
Sada ju već prekidamo u služenju mušterija, ali neka, dobro će joj doći pauza, a mi koristimo priliku da pitamo za život pored Pojasa Gaze i raketne napade, poput onih prije mjesec dana, ili onih još većih prošle godine.
"A to? Ma to je ništa, to se dešava svake godine i prođe. Ko ima sigurnu sobu ide u nju, ko nema nađe neki zaklon i to prođe. Ne brinem se zbog tih sukoba, živimo sasvim normalno", sasvim opušteno nam govori Marija.
Dodaje da je lijepo što smo mi i mladi fudbaleri Borca imali priliku da posjetimo Izrael, te da se nada da će uskoro doći i jedan od najvećih srpskih sportista u istoriji.
"Đoković bi uskoro trebalo da dođe da igra u Tel Avivu, nadam se da ću uspjeti nabaviti karte da idem da gledam", govori nam dok ju već zovu nestrpljive mušterije, pa je red da idemo.
Šetajući do kraja marine razmišljamo o njenim riječima, kako je moguće da se ovdje živi sasvim normalno, s obzirom da je sve što u medijima čujemo o ovom prostoru u Pojasu Gaze vezano za rat.
A taj Pojas Gaze je odmah tu - preko!
Posljednja misao pokreće ideju, potpuno nepredvidivu.
Dok prolazimo pored skulpture šake sa uzdignutim palcem, koju smo u šali nazvali "spomenik lajku", primjećujemo taksistu koji se dosađuje na telefonu ne sluteći da je upravo dobio "vožnju".
Naša ideja da nas odveze do granice sa Pojasom Gaze nije ga oduševila, ali je ipak vrlo brzo izračunao tarifu za dvadesetominutnu vožnju tamo i isto toliko nazad, te kratko čekanje od par minuta – 50 evra.
Blago nepovjerenje otprilike tridesetogodišnjeg Izraelca primijetno je već na početku vožnje kada nam vraća novčanicu od 50 evra i insistira da platimo u izraelskim šekelima. I to je riješeno, ali nepovjerenje je i dalje tu, međutim, istini za volju - obostrano.
Dvojica stranaca koji žele da vide granični prelaz sigurno nisu njegove idealne mušterije, s druge strane i mi preispitujemo odluku da sjednemo u auto sa jevrejskim taksistom koji se predstavio kao Džordž.
"Imam evropsko ime, jer mi je majka Francuskinja", bilo je objašnjenje dok izlazimo iz urbanog dijela grada i prolazimo kroz onaj koji je očigledno industrijska zona.
Kako odmičemo magistralom ka Gazi primjećujemo da ima sve manje saobraćaja, a Džordž preko spikerfona zove prijatelja i očigledno ga ispituje da li U19 tim Ašdoda zaista igra Omladinsku Ligu šampiona kako smo mu rekli.
"Makabi Haifa igra", uvjerava nas, zaboravljajući "stazu šampiona" u kojoj su naši klinci.
Iako Džordž svo vrijeme ljubazno odgovara na naša pitanja, djeluje da on i prijatelj, koji je svo vrijeme na vezi, sumnjaju u naše namjere, ali i to se mijenja kada smo podrobnije krenuli da objašnjavamo odakle dolazimo i pomenuli Srbe.
Nakon par minuta saobraćaja gotovo da više i nema, pa pitamo koliko se prelaz uopšte koristi.
"Najviše kamioni, roba se normalno prevozi, posebno hrana, željezo...", kaže nam Džordž prije nego što sada već ispucalim asfaltom prilazimo graničnom prelazu Erez.
Sa naše desne strane je veliki objekat, koji je najlakše opisati kao betonsko utvrđenje sa bodljikavom žicom, a ispred nas još jedno slično, te veliki znak koji pokazuje da smo stigli na granični prelaz.
Nakon stotinjak metara još jedan znak i parking na kojem je nekolicina vozila, uglavnom taksija, te desetak osoba, koje očigledno nekog ili nešto čekaju. Uostalom, to se i radi na prelazima, pomislili smo.
Iza krivine su vojska i policija, a tamo dalje, 3.8 kilometara od administrativne linije je Gaza, međutim, odustajemo od odlaska do samog punkta. Kao turisti iz Izraela u Gazu svakako ne možemo, a okretanje pred samim punktom definitivno bi pobudilo nove sumnje, ovog puta mnogo ozbiljnije.
Dok se vraćamo ka Aškelonu sada već raspoloženiji Džordž priča nam o svom gradu i pokazuje novu robotizovanu fabriku vrata, pivaru u kojoj se puni svjetski poznato pivo, pominje fabriku koka-kole, a nas fascinira činjenica da je sve to tu - u 'ratnoj zoni', samo par minuta udaljeno od Gaze.
"U gradu se živi i radi normalno. Imamo raketni sistem koji je precizan i koji obara rakete. Kada nas gađaju ide se u sigurne sobe, ali nemamo velikih problema jer nas taj sistem štiti. Aškelon je grad sa najljepšom obalom u Izraelu, dolaze nam turisti iz Rusije, Evrope, Amerike...".
Kada prolazite gradom ne možete da ne primijetite ogroman broj novoizgrađenih zgrada, te potpuno nova gradilišta na obodima Aškelonima, na kojima se grade desetine novih stambenih objekata.
"Sve više ljudi doseljava u Aškelon, za pet godina imaćemo mnogo više stanovnika. Ovdje je povoljnije za život nego u drugim gradovima. Za stan sa četiri sobe u Aškelonu ćete platiti oko 1.500.000 šekela (oko 500.000 evra), a u Ašdodu oko 2.500.000 šekela, dok vam u Tel Avivu treba čak i pet do šest miliona šekela (oko dva miliona evra)", objašnjava Džordž, a njegove riječi potvrdio nam je kasnije i Vukojević, koji je posjetio i trening Borca.
"Aškelon je trenutno najbrže rastući grad u Izraelu. Zbog te 'ratne zone' porez je tamo 2 posto, dok je u Ašdodu 22 ili 24 odsto, a u Tel Avivu preko 30 odsto. Život je jeftiniji i sve više ljudi doseljava iz Tel Aviva, pa i iz Ašdoda. U Aškelonu mogu da jeftinije žive, a da rade u Ašdodu ili Tel Avivu do kojeg im treba tek 40 minuta vozom", kaže Vukojević.
Uprkos činjenici da su na udaru tokom sukoba sa Palestincima gradovi južno od Tel Aviva imaju svoj potencijal, pa i ekonomski značaj. Upravo je Ašdod najveća luka u Izraelu.
"U luci radi 10.000 ljudi, predsjednik sindikata lučkih radnika jedan je od najuticajnijih ljudi u Ašdodu“, kaže Vukojević, a onda otkriva da je upravo to jedan od razloga zašto grad ima samo jedan hotel.
"Njih ne zanima da prave hotele i razvijaju turizam u Ašdodu, a razlog je to što im luka donosi daleko više novca nego što bi zaradili od turizma“.
A koliko zaradi prosječan stanovnik gradova na jugu Izraela?
U samo par dana boravka uvjerili smo se da ovo nije nimalo jeftina zemlja za život. Cijena kafe u prosječnom ugostiteljskom objektu je oko 12 šekela, što je tek nešto manje od 4 evra, pivo ili sok ćete platiti oko sedam evra, a nećete mnogo povoljnije proći ni u lokalnim marketima.
Pivo poznate marke, punjeno u pomenutoj lokalnoj pivari, je pet evra, isto toliko ćete platiti npr. kesicu “Doritos” čipsa. Kilogram govedine je oko 100 šekela, što je donedavno bilo oko 25 evra, ali jačanjem nacionalne valute to sada iznosi oko 33 evra. Hljeb je oko 2,5 evra, a litar mlijeka 3 evra.
“Hrana je u suštini najveća stavka kada je u pitanju kućni budžet”, kaže Vukojević, ali dodaje da većina Izraelaca sasvim dobro živi.
“Ukoliko plaćate stanarinu, kao što je slučaj sa većinom ljudi, porodici sa dvoje djece potrebno je između 16.000 i 20.000 šekela mjesečno za troškove. Ali evo npr. radnik u rafineriji nafte ovdje u Ašdodu ima platu od 12.000-13.000 šekela, a uz nešto prekovremenih sati zaradi još 3.000-4.000. Kada se sve sabere praktično druga plata ostane u kući”, kaže Vukojević.
Iako smo iz priče gotovo svih naših sagovornika shvatili da se u Izraelu sasvim lijepo živi i dalje ostaje to pitanje, kakva je budućnost ljudi na ovom području s obzirom na konstantne sukobe koji su decenijama sinonim za Bliski Istok, a posebno zonu oko Pojasa Gaze.
"Ne razmišljam mnogo o budućnosti koliko prihvatam realnost i sve što ona nosi. Naravno da bih želio da bude mir, međutim, nemam nekih prevelikih iluzija, niti prevelikih očekivanja. Ja kad sam došao 1993. godine u mom kibucu su radili Arapi koji su dolazili, mi smo odlazili tamo na pijacu i bila je mnogo mnogo mirnija situacija. Početkom Prve Intifade (1987-1990) i sa Drugom Intifadom (2000-2006, op.a.) i terorističkim napadima se zaoštrila situacija, posebno nakon smrti Jasera Afarata i dolaskom Hamasa u Gazu i Islamskog džihada situacija se samo zaoštrila i nemam nekih prevelikih očekivanja. Ali kao svaki normalan čovjek volio bih da bude mir", rekao nam je Goran Mekić kada smo postavili pitanje šta očekuje od budućnosti.
Upravo zbog ovoga još jednom ćemo se kratko osvrnuti na pitanje bezbjednosti, koje je definitivno jedan od prioriteta države Izrael.
Policiju i vojsku vidjećete na svim mogućim mjestima, od turističkih atrakcija u Jerusalimu, do autobuskih stajališta na magistralama između gradova, a osim toga i izraelski civili imaju pravo da nose oružje i da ga koriste u slučajevima terorističkih napada.
Osim kontrole opasnih i potencijalno opasnih zona velika pažnja, kao što smo naglasili, pridaje se i osobama koji ulaze u zemlju, ali i izlaze iz nje.
Naime jednako rigoroznu kontrolu proći ćete i kada napuštate Izrael, u šta smo smo se uvjerili i na aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu.
Prije nego što se čekirate, morate da prođete i sigurnosnu provjeru tokom koje ćete odgovarati na sva moguća i nemoguća pitanja o vašem boravku u zemlji.
"Da li ste svo vrijeme bili sa grupom ili sami", "Koliko dobro poznajete ljude s kojima putujete" , „Da li ste se s nekim sastajali u Izraelu“, "Ko vam je i kada spakovao kofer“, "Kako se zove vozač koji vas je dovezao na aerodrom"... samo su neka od nama postavljenih pitanja.
Tek kada ovaj korak prođete dobićete bar-kod na pasoš (koji će vam trebati kasnije), ali i na prtljag, čime ste praktično označeni da niste prijetnja i možete da nastavite putovanje i napustite Izrael.