Intervju sa Vasilom Hadžimanovim, uoči nastupa njega i njegovog benda na ljetnoj sceni gradskog pozorišta Jazavac u nedjelju, 4. jula...
Beogradski muzičar Vasil Hadžimanov prošle godine izabran je za najboljeg džez pijanistu u svijetu, a ovo priznanje i nije bilo neko iznanađenje za banjalučku publiku, koja je kvalitete ovog vrsnog umjetnika prepoznala još u drugoj polovini 90-ih godina, na brojnim gostovanjima u gradu na Vrbasu, koji su od reda prolazili fantastično.
Novi susret sa publikom u Banjaluci Vasil Hadžimanov i njegov bend imaće u nedjelju 4. jula, kada je za 21 čas zakazan koncert na ljetnoj sceni Gradskog pozorišta Jazavac. Ovo je ujedno i premijerno otvaranje programa "Ljetne večeri u Jazavcu", koji, pored predstava sa redovnog repertoara Jazavca, nudi i predstave gostujućih pozorišta, brojne koncerte i projekcije...
Uoči nastupa, kontaktirali smo Vasila i porazgovarali sa njim o proteklom, teškom peridu bez svirki, gubitku oca, ljekovitoj misiji muzike...
Na početku razgovora za Mondo, pitali smo Hadžimanova kako se "vrijeme pandemije" odrazilo na njegovu kreativnost, zdravlje, finansije...
"Odrazio se jedino kako se i moglo odraziti – nesrećno. Trideset godina se profesionalno bavim muzikom, od toga najveći dio je sviranje muzike uživo, pred ljudima. I onda se nešto desi, i kažu ti - ti ne možeš to više da radiš i ne znamo kad ćete moći to ponovo da radite... To je ozbiljan udarac u svakom smislu. Sva sreća, što se finansija tiče, nisam imao problema. Radio sam seriju 'Dug moru' drugu sezonu, radio sam film Raše Andrića 'Leto kada sam naučio da letim', jedan divan dječiji film, radio sam kao gostujući profesor na akademiji u Novom Sadu, Štipu... Tako da sam finansijski prošao ok, ali u svakom drugom smislu nikako nije bilo ok. Pogotovo što sam direktno osjetio na svojoj koži strahotu kovida, pošto sam krajem marta izgubio oca... Jedan mračan, grozan, možda i najgrozniji period u životu, gdje je, osim oca, toliko kolega iz umjetničkog svijeta otišlo, da je teško da se čovjek oporavi od toga i nastavi tek tako. Ali, upravo na tome radimo – da širimo dobru muziku, svjetlost i pozitivu, i da se liječimo svi uz koncerte."
Vasil kaže da je protekle godine i pored otežanih uslova, uspijevao koliko-toliko da bude koncertno aktivan, a ovo ljeto je naprosto "bukirano"...
"Prošle godine svirali smo u Kragujevcu na Jazz festivalu, u Beogradu na Bitef Summer Stage-u, svirao sam nekoliko svirki sa Teodosi Spasovim i Vlatkom Stefanovskim, svirao sam sa Matijom Dedićem... Onda je opet bila pauza od nekih 6-7 mjeseci, i sada je krenulo to otvaranje, cijelo ljeto puno zakazanih nastupa. Upravo sam imao promociju albuma klavirskog trija sa Martinom Đakonovskim i Alekom Sekulovskim, svirali smo u Beogradu, Skoplju i Bitoli, sviraću sa VH bendom u Beogradu i Banjaluci... Svašta nešto se dešava, cijelo ljeto se radi."
Zadnje dvije i po decenije Hadžimanov i njegov bend dosta često su svirali u Banjaluci, gdje su uvijek nailazili na odličan prijem publike. Zanimalo nas je kakva je to "tajna veza" između njega i Banjaluke...
"Bend kada je počeo da radi, negdje od 1997. godine, u Banjaluci je bukvalno imao jednu fan bazu. To nije bila pristojna, fina publika koja dolazi na koncerte, nego je to bila pristojna, fina publika koja nas je obožavala! Mi smo bukvalno dva-tri puta godišnje dolazili u Banjaluku, na Kastel, u bivši KIC, Zelenkovac koji je blizu Banjaluke, svake godine... To je zaista bilo predivno, jer smo imali jednu specijalnu konekciju sa banjalučkom publikom. Onda se nešto desilo, sredinom 2000-ih, situacija u cijelom regionu je kulturološki u krizi već odavno, ali tad je započelo to svuda, pa su od tad nastupi u Banjaluci sa bendom bili dosta rijetki… Zahvaljujući Mladenu Matoviću i Banskom dvoru svirao sam solo i duo koncerte sa Bojanom Zulfikarpašićem, i to je bilo sjajno, ta publika koja je dolazila tamo bila je isto fenomenalna... Očekujem da će i sada isto biti super i da će ta publika da se vrati nama, kao što se i mi vraćamo njoj."
Zamolili smo Vasila da nam kaže i šta su novo, on i njegov bend pripremili publici za nedjelju...
"Pa, u suštini, koliko dugo nismo svirali u Banjaluci, možemo da sviramo i stare pjesme, haha... Šalim se, naravno. Mi smo izdali album prije par godina, koji je odlično prošao kod kritike i publike, sviraćemo svakako sa tog albuma dosta materijala, ali imamo i nešto skroz novo, što još nismo ni snimili, ideja nam je da to pretočimo u novi album... Ono što je novo u bendu to je novi bubnjar Viktor Filipovski, jedan sjajni mladi bubnjar iz Skoplja koji nam se pridružio, tako da je ekipa osvježena. Tu su naravno i Boki Ivković, Branko Trivić i Miroslav Tovirac, stari, dobri članovi VH benda, koji već dugo jašu zajedno."
Za kraj razgovora, postavili smo Vasilu Hadžimanovu jedno, pomalo filozofsko pitanje: šta za njega intimno predstavlja muzika? On nam je odgovorio sljedeće...
"Kad pitaš nekog ko živi, jede, pije, piše muziku, jedino što mogu da odgovorim je – život! Ne bih mogao da živim bez muzike, da postojim uopšte... Muzika mi je, pored mojih najbližih, familije i prijatelja – sve!"
(Siniša Stanić, Mondo)