Opjevao je mnoge žene iz svog života, ali ova ga je najviše zaboljela.
Toma Zdravković pjevao je za Danku, Ljiljanu, Sanju, Branku, Nadu, Jelenu, Anđelu, Anu, Aleksandru, Dijanu, Fatimu, Mirjanu, Martu, ali malo je poznato da je jednoj Slavici, u koju je bio smrtno zaljubljen, posvetio najtužniju pjesmu.
Najtužnija pjesma Tome Zdravkovića napisana je i samo jednom otpjevana za jednu Slavicu plave kose i plavih očiju. U pitanju je pjesma "Buket belih ruža" koja možda ne spada među njegove najveće hitove, ali definitvino krije najtužniju, istinitu priču o njegovoj prvoj ljubavi koja je umrla ne napunivši 20 godina.
Toma Zdravković je u Tuzli, dok je još bio nepoznat, upoznao studentkinju Slavicu. Volio ju je toliko da je mašao o odlasku pred oltar sa njom, ali je iz njenog dnevnika otkrio detalje o njenom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima, što ga je šokiralo. Toma i Slavica su se svađali i raskidali, iako su jedno prema drugom gajili snažna osjećanja.
Jedna situacija sa Slavicom bila je veoma neprijatna.
"Mojoj prvoj probi prisustvovali su fudbaleri Dragan Šekularac i Zoran Miladinović. Podsmijevali su mi se. Utučen i iskompleksiran, nisam primjetio da Slavica sedi sa Zoranom. Shvatio sam da nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je da mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela "Balkan", a ona se pojavila tek poslije ponoći", kasnije je ispričao Zdravković.
Kada je 1963. godine pjevao na Crnogorskom primorju dobio je telegram u kojem ga je ljekar koji je liječio Slavicu obavijestio da je ona teško, neizlječivo bolesna i da želi da ga vidi. Kada je stigao u Sarajevo, nije mogao da je prepozna, jer je izgubila trideset kilograma. Toma zbog nastupa nije mogao da ostane sa Slavicom, a nekoliko dana kasnije, stigao mu je novi telegram kojim je obaviješten da je njegova ljubav umrla.
Pogođen njenom smrću, napisao je najdriljiviju pjesmu u karijeri.
"Umrla je u Sarajevu, sahranjena je u rodnom Travniku, a ja sam stigao na svježu humku, tek da položim buket bijelih ruža. Sedam-osam godina kasnije, baš u Travniku, prvi put sam javno pjevao pjesmu njoj posvećenu koja je bila ogledalo našeg života. Izveo sam je tada i nikad više. Plakao sam ja, plakala je cijela sala. To nije bio koncert, već opijelo… A bila je plava sa kratkom kosom. Imala je i oči plave i pomalo tužne. Visoka, sa dugim nogama u plavim farmericama, izgledala je kao prava "baba roga"", pričao je Toma jednom, objašnjavajući kako je nastala pjesma "Buket belih ruža".
Otpjevao je samo jednom, plakao i on i cijela sala: Najtužnija Tomina pjesma posvećena je Slavici
Ovo je tekst pjesme kojom je Toma opisao sve:
Majko draga uberi mi
buket belih ruža
zavi ruže divno cveće
u maramu crnu
Da odnesem svojoj dragoj
pokraj odra njenog
da poljubim usne njene
mrtve, potamnele
Zbog čega si tako mlada
morala da umreš
i mrtvu te volim dušo
moj zeleni cvete
Moj će život uvenuti
bez ljubavi tvoje
i u grob ću s tobom leći
najmilije moje
Sad na grobu dvoje mladih
majke oplakuju
otvori se crna zemljo
vrati decu našu
Još su mladi da im lice
crna gruda skriva
otvori se zemljo crna
vrati moga sina
(Mondo/Kurir)