Što se tiče BiH, imamo jako dobrih DJ-eva i producenata, ali nemogu da nađem ništa za sebe iz naše avlije...
Jedan od najomiljenijih DJ-eva domaće publike, dvadesetsedmogodišnji Mostarac Mili Puce, poznatiji kao DJ Mika, sinonim je za snažan, tvrd, jak i uglavnom mračan techno zvuk. Suprotno našim očekivanjima, u „stvarnom“ životu Mika je sportista, koji slabo izlazi, skroman je i pozitivan... I stalno pjevuši. Gdje ga sigurno možete sresti, šta je sebi poželio za Novu godinu i kako mu se Japan izmakao „za dlaku“, pročitajte u nastavku...
S obzirom da je početak godine, možeš li da napraviš kratak osvrt na svoj rad u 2008. i izdvojiš nam najsvjetlije trenutke, ali i neke koji su, možda manje lijepi...?
Prvo želim da čestitam Novu godinu svim čitaocima i da se zahvalim na pozivu za intervju i odvojenom vremenu... Ono što je mene u 2008. najviše obradovalo je pokretanje i realizacija mog vinyl labela pod nazivom „Innervate records“, kao i saradnja sa producentima koji rade i koji će raditi za njega. To su Axel Karakasis, Pedro Delgardo, Spiros Kaloumenos, Bryan Cox, Ignition Technician... U pitanju je projekat koji sam priželjkivao od samog početka rada na produkciji i konačno sam uspio da ga realizujem. Kao i nekoliko prethodnih, i 2008. bila je ispunjena mnogobrojnim izdanjima od kojih ne bih posebno izdvajao ni jedno, jer jer je meni svako izdanje jednako vrijedno. Krajem prošle godine rodio se jos jedan label pod nazivom „Abolition records“, koji je za razliku od mog prvog labela samo digitalni (za sada) i biće platforma za mračniji i tvrđi techno... Manje lijepih trenutaka baš i nema, nije se, na sreću, desilo bilo šta zbog čega bih se osjećao jako loše. Istina je da nisam dobio vizu za Japan, odnosno organizator partyja na kome sam trebao nastupiti nije dobio papir koji je bio neophodan za vizu... ali ko zna zašto je to dobro. Možda bih bio kidnapovan da sam otišao (smijeh).
Stvaraš i sviraš techno koji je uglavnom brz, jak, težak, sirov, ali specifičan... U kojoj mjeri misliš da je ova vrsta zvuka preživjela sve oscilacije od svog zlatnog doba i zašto si izabrao baš taj, poprilično beskompromisan zvuk? Možemo li očekivati da u narednom periodu čujemo Miku u nekoj housie ili elektro varijanti?
Čini mi se da me kroz čitav život prati ta žestoka muzika, u svim žanrovima... Ako slušam rock, onda će to svakako biti hard rock. Ako slušam hip - hop, onda će to biti neki totalni underground... Logično je nekako da se to odrazilo i na elektronsku muziku. To je jednostavno nešto što čovjek osjeća i ne može se opisati na jednostavan način. A kad je riječ o house varijanti, ljudi su me mogli čuti ovo ljeto u „Buba beach baru“ u Makarskoj i mislim da sam se odlično snašao i u toj ulozi, tokom cijelog ljeta. Ipak to je bio prvenstveno posao, koji je zahtijevao profesionalnost, ali mislim da nisam bio u stanju pružiti neke emocije kao što to mogu tokom mog „normalnog nastupa“... Mislim da me ljudi jos zadugo neće moći čuti u nekim drugim varijantama, osim u onoj po u kojoj me svi vide i prepoznaju. Kao potvrdu ovoga, ističem moj novi label, gdje se opet vraćam onom što sam radio na samom početku.
Od oca si naslijedio ljubav prema muzici... A tu negdje na početku pojavljuje se i hip - hop, kao tvoja početna stanica... Ispričaj nam više o tome?
Hip - hopom se nisam bavio kao muzičar, samo sam ga slušao i živio (znate onu cijelu furka sa predugim „tolama“ i majicama koje vise i vuku se po podu), mada sam imao želju da budem raper i mislim da bi mi dobro išlo (smijeh), s obzirom da volim pjevati i da stalno pjevušim kod kuće. A što se mog oca tiče, tačno je da sam od njega naslijedio ljubav prema muzici. On je na sceni 30 godina i ima tri albuma iza sebe (radi se o narodnoj muzici). Od toga jedan ili dva su prijeratni albumi izdati za nekad najjaču diskografsku kuću u Jugoslaviji - Jugoton. Moj stari je školovani vokal, za razliku od mase današnjih pjevača bez škole, koji su se ispraksali u kafanama... Mislim da otuda dolazi moja ljubav za muziku iako se ni sekunde ne nalazim u onom u čemu je on. Osim toga, on me je i upisao u muzičku školu. Ono sto nisam ili jesam naslijedio vezano za muziku on je pokusavao usaditi u mojim najmladjim danima, zbog čega sam mu danas beskrajno zahvalan.
Je li bio neki poseban momenat kad si rekao sebi: „E, ovo želim da radim! Ja ću da budem DJ“, ili je to išlo postepeno?
Nisam ranije sebe vidio kao nekog ko će stajati iza pulta i puštati muziku pred masom ljudi... Sve je krenulo totalno spontano. O zanimanju DJ-a prvi put sam razmišljao u fazi kada sam prvi put ostao zadivljen elektronskom muzikom... Ah ti očaravajuci gramofoni, oni su glavni krivci... Kasnije se ispostavilo da mi to dobro ide i onda je uslijedilo par nastupa, nakon čega su pozivi učestali... I onda, logično, došla je i potreba za sopstvenom produkcijom... Kao grudva snijega koja se kotrlja i pretvara u lavinu...
Ono što je specifično za tebe je da skoro svi ljudi, iz različitih muzičkih priča, za tebe i tvoj rad imaju samo poštovanje i riječi hvale. Dakle, šta si uradio, čime si to zaslužio? :)
Nisam siguran čime... Stvarno... Ono što znam i mogu sa sigurnošću da kažem je da uvijek kad nastupam (ili ne nastupam, nevažno), pokušavam da iz ljudi izvučem ono sve negativno što im se nakupilo tokom dana ili sedmice i da se zajedno smijemo i plešemo. Trudim se da budem profesionalan. Pored toga, zaista volim ono što radim i što je najvažnije, jako vjerujem u sebe... a to je glavni pokretač i razlog zbog koga sam ovo što jesam. Jer, od toga koliko vjeruješ u sebe i svoj rad zavisi i koliko ćeš se potruditi da to uspije i toliko ćeš vremena izdvajati za ono čime se bavis... Valjda u nečemu od navedenog leži odgovor.
Poslije decenije bavljenja muzikom, sad kad razmišljaš o svemu, da li bi nešto uradio drugačije? Ima li nešto zbog čega žališ, nešto što možda nisi uradio, a mogao si...?
Apsolutno ne!
Koliko je domaća scena uznapredovala u posljednjih nekoliko godina? Šta nam još uvijek nedostaje, šta je ono što je dobro i ima li možda neki segment svega toga kojim bi svi mi trebali posebno da se pozabavimo?
Domaća scena je jako uznapredovala što se tiče produkcije i drago mi je zbog toga, jer se osjeti da se idemo naprijed. Ono što nam nedostaje i uvijek će nam nedostajati je saradnja između ljudi. Ali to je tako kako je, i ne može se mijenjati na silu. Ja sam davno odustao od bilo kakvih ideja da bi se to moglo popraviti, jednostavno je tako i to je to. Tokom proteklih godina nisam dobio puno podrške od ljudi koji su bili na sceni, neki ljudi su mi čak odmagali, tako da sam napravio neki uspjeh kad sam svemu tome okrenuo leđa i pozabavio se sam sa sobom... I baš to bih preporučio novim generacijama, jer saradnje će doći same od sebe ako trebaju da se dese. Jednostavno, ništa ne ide na silu. Ili se desi, ili ne... Ipak, i ovaj tekst i ljudi koji kroz ovakve stvari ukazuju ljudima da neko postoji, da radi, i to je velika stvar. Mislim da je takav vid saradnje važan dio scene. Trebali bi da imamo i neki časopis za elektronsku muziku, ali scena kod nas nije toliko razvijena ili bolje rečeno mala smo država pa se scena ne moze više ni razviti, pa ne znam koliko bi ljudi kupovalo takav jedan časopis... Iako nam je jako potreban...
Mislim da bi takve stvari pokazivale ljudima koji dodju na par dana iz inostranstva da ovdje ipak postoji scena. Sami partiji nisu dovoljni. Potrebno je dosta popratnih stvari da se scena kompletira.
S obzirom da sarađuješ, a vjerujem i pratiš scenu u ex yu, možeš li napraviti neko poređenje s BiH scenom i izdvojiti svijetle momente i najveće propuste?
Što se tice ex Yu scene za mene su Slovenci uvijek bili korak ispred. To ne kažem zbog Umeka i Valentina nego zbog njihove kulture i scene uopšte. Slovenci su za mene uvijek bili pravi rejveri i dan - danas se tako ponašaju i oblače na partijima. Kod nas ljudi teže sve više i više ka nekom „šmikerstvu“ i ako dođes obučen kao party freak onda si bas freak (u bukvalnom smislu) i u centru si pažnje, što je jako grozno. Recimo da mi je to najgora stvar koja se trenutno dešava u BiH. Nestaje party duh i kultura (sloboda odjevanja, itd) i stvara se nešto sasvim drugo što se meni baš i ne svidja... Ipak, ima dosta ljudi kod nas koji rade dobar posao i osjećam da smo se i tu malo pomakli s obzirom da smo godinu ili dvije bili u velikoj tišini... 2005 - 2006 ako se dobro sjećam. Ako generalizujemo stanje, ipak mislim da nismo nimalo loši i da se popravljamo iz godine u godinu. Valjda će jednom doći sve na svoje...
Ko su ti uzori ili respekta vrijedni muzičari (mislim na svjetske DJ-eve), a čiji rad posebno voliš od muzičara iz BiH i zašto? Ima li neka (svjetska ili domaća) mlada nada koju nam možeš sugerisati da je upratimo i čiji će rad i talenat, po tvom mišljenju, tek doživjeti vrhunac?
Iskreno, ja sam prestao biti fan velikih faca otkako sam počeo raditi svoju produkciju, jer se trudim da igradim sebe i svoj stil, pa da izbjegavam uticaj nekih drugih ljudi. Zna se da sam ja techno freak pa su mi onda najdraži oni koji su pored svih ovih godina rada ostali vjerni techno zvuku. Naravno, malo ih je, ali eto izdvojiću Kristiana Varelu, pa onda UK ekipu Dave The Drummer, Ignition Technician, Mike Humphries, Glenn Wilson, The Advent... I naravno, ima masa novih mladih producenata koji rade dobar posao.
Što se tiče BiH, imamo jako dobrih DJ-eva i producenata, ali ne mogu da nađem ništa za sebe iz naše avlije... Do sada se u mom setu nije našla ni jedna pjesma nekog artista iz BiH, ne zato što ih bojkotujem, nego jednostavno mi ništa ne ulazi u koncept seta (svi su okrenuti minimalu, electru, houseu..) tako da ne bih izdvajao nikoga...
Čime se baviš u slobodno vrijeme... Imaš li neki posao nevezan za muziku, studiraš li... Gdje te možemo sresti? :)
U slobodno vrijeme... produciram, ako je to slobodno vrijeme? Makar meni jeste. Nemam nikakav posao (osim muzike) i trudim se da tako ostane i dalje... Rijetko kad izlazim u grad, tako da jedino mjesto gdje me mozete sresti je fitnes u ranim jutarnjim satima i partiji na kojim nastupam. Rijetko se pojavljujem kao“rejver“ u zadnje vrijeme, a valjda je jasno zašto...
(Vesna Kerkez, MONDO)