Sa režiserom smo razgovarali o novom filmu "Atomski zdesna", "bombi" kapitalizma koja nas je raznijela, ali i tome šta održava "smijeh ispod vješala".
Srđan Dragojević sutra će pretpremijerno predstaviti svoj novi film "Atomski zdesna", tragokomediju koja govori o razornim posljedicama "divljeg" kapitalizma na živote svih ljudi. Sa njim smo pričali o slavi u Srbiji, uličnim preprodavcima filmova koji su bili "simpatičniji" od današnjih Internet pirata, spoju politike i filma, odbijenoj nagradi...
Mladen je Beograđanin koji u Hrvatskoj radi u tajm-šer apartmanu, i u tajnoj je vezi sa Sonjom, ženom svog šefa Metoda. Kada Metod sazna da su njih dvoje zajedno, dodjeljuje Mladenu najtežeg klijenta, bosanskog ratnog veterana Omera. Sve se dodatno komplikuje kada Omerov trogodišnji sin padne sa terase apartmana... Uloge su povjerene Srđanu Todoroviću, Zoranu Cvijanoviću, Branku Đuriću, Mimi Karadžiću, Miri Stupici...
VIDEO
"Atomski zdesna" važi za jednu od najbesmislenijih vojnih naredbi, možete li da objasnite kako ste baš nju odabrali za naziv filma?
"Ta naredba ima neki neodoljivi, apsurdni šarm. Podsjeća na nekadašnje vrijeme, naivno i bezazleno, u odnosu na današnje. Suština je u tome da se pripremaš za atomski napad, tokom pješadijske obuke u JNA, i kada atomska bomba eksplodira sa leva strane, vi se bacate na suprotnu i - preživite. Ko pogriješi stranu, poginuo je. Imam osjećaj da smo, mnogo godina kasnije, svi dočekali taj kapitalizam na nogama, nasmijani, puni nade i kada je ta bomba eksplodirala – svi smo poginuli. A da nas o tome niko nije obavijestio. Preživjela je samo šačica onih najnemoralnijih, najpokvarenijih koja je na 'smrti' iluzija, ideala i svih pozitivnih ljudskih vrijednosti, profitirala. I koja kroji kapu milionima osiromašenih, obespravljenih u regiji, ponovo spojenih u bratstvo i jedinstvo bijede i siromaštva", kaže režiser za MONDO.
Rekli ste da su likovi u ovom filmu ili ovce, ili vukovi u jagnjećoj koži. Da li je tako i u životu?
"Mislim da je u filmu jasno da su i amoralni prodavci u veoma sličnom polozaju kao i njihove žrtve. Samljeveni u žrvnju ove tranzicije, ovog amoralnog sistema koji u ljudima favorizuje ono najgore a vrijednosti kao sto su poštenje, solidarnost i empatiju odbacuje kao bezvredne, nefunkcionalne, pa i gubitničke. Poznati psiholog Erih From je rekao da je obolelo društvo kao fabrika koja počne da proizvodi škartove. Ti škartovi imaju svijest da su normalni, da je sa njima sve u redu, a nije. Ovakvoj fabrici, kao i društvu, potreban je suštinski 'remont'".
Više puta ste izjavili da ne volite da budete u kontaktu sa medijima, ali ste svjesni da je to sastavni dio posla kada se promoviše film. Da li je u Srbiji teško biti poznata ličnost?
"Mislim da je to svuda teško. Znate, pogotovo u situaciji kada medijima postaje prioritet nečiji privatni život, 'prljav veš', potencijalni skandali. Ja sam prvi intervju dao 'Politici' sa 22 godine, kada sam dobio 'Brankovu nagradu' za knjigu poezije kao najmlađi dobitnik. Tada je bilo lako biti u medijima, nikome nije na pamet padalo da se interesuje za bilo šta sem djelokruga rada intervjuisane osobe. Ja se sada u medijima pojavljujem svake dvije ili tri godine, kada mi izađe novi film i, baš usljed te dobrovoljne odsutnosti, mogu da primijetim da nakon svake pauze dođe do male ali značajne promjene u tretmanu intervjuisanog, sfera onoga što radite postaje sve manje privlačna a počinju da dominiraju pitanja vezana za privatno, politiku, za stvari koje potencijalno mogu da izazovu nekakv sukob. Egzibicionizam je postao poželjna i podrazumijevajuća stvar, a ja se sa tim stanjem ne slažem i ne odgovara mi. Sve je stvar izbora, ovo je moj. Kako se promocija filma završava ja već žudim da se vratim u prirodno stanje, tišine i ćutanja. I ne žalim se, nije strašno 'stegnuti zube' i izdržati mjesec-dva koliko traje to asistiranje sopstvenom filmu da nađe put do gledalaca".
Nedavno ste rekli da je ovo film koji će nasmijati one kojima je nakon dvije decenije ostalo želje za smijehom. Šta Vas pokreće da Vam želja za smijehom opstaje?
"Ja volim komedije i uživam i u njihovom snimanju i gledanju komedija drugih. Da sam rođen i da živim u drugačijem društvu, možda bih cijeli zivot snimao filmove kao što su 'Mi nismo anđeli' i bio, donekle, i zadovoljniji. Ovako, filmovi koje radim komediju koriste kao ventil za kolektivne frustracije, kao branu protiv okolnosti u kojima živim i koje me frustriraju, kao vid odbrambenog mehanizma da se sačuva zdrava pamet. Zato se sa pravom može postaviti pitanje jesu li to komedije? U ovom filmu posebno, ima tu dosta smijeha, ali 'smijeha ispod vješala' a ne onog zdravog, detinjeg. Jer smijeh je svojstven djetetu a to 'dijete' u svakom od nas je danas dosta teško sačuvati i očuvati".
Sarađujete ponovo sa velikim brojem glumaca, od kojih ste sa većinom već snimali – da li je to znak da postoji neki provjereni recept (odabir glumaca) za komediju i koliko je naporno raditi sa velikim brojem ljudi?
"Svjestan sam da meni često spočitavaju nekakve 'recepte'. No, svi ti obrasci u kojima ja volim da radim nisu dio bilo kakve 'recepture' već ispoljavanje onoga što jesam, moje prirode. To što volim da radim sa glumcima iz regiona i pričam priče koje su potencijalno zanimljive cijelom regionu potiče od toga da ja ljude ne dijelim po nacijama, mjestu življenja. Meni je čitav ovaj mali svijet u kome živim blizak i drag. Može se reći, Balkan, možda, malo šire, Mediteran, te granice starog, antičkog svijeta. Nastanjen ljudima čiji mentalitet volim, sa svim svojim, velikim, manama i vrlinama. Krug ljudi sa kojima radim često proširujem, evo, sada tu imate Branka Đurića i Mimu Karadžića, ali je tu i mnogo ljudi sa kojima godinama radim i družim se i privatno. Kao što se trudim da živim, geografski, u malom svijetu, i privatno volim taj svoj mali svijet, koji mi omogućuje da radim u krugu prijatelja. Evo već decenijama radim sa producentkinjom Biljanom Prvanović, direktorom fotografije Dušanom Joksimovićem i montažerom Petrom Markovićem".
U filmu sarađujete sa provjerenim imenima, ali i mladom glumicom Isidorom Simijonović, poznatom iz filma "Klip". Kako je došlo do te saradnje?
"Isidora je divna osoba i glumica, po talentu me podsjeća na Dušana Pekića koji je u 'Ranama' fantastično odigrao lik Pinkija. Kada vam za film treba neko veoma mlad, sasvim je legitimno uzeti i mladu profesionalnu glumicu mladolikog lika. ali kada imate takav talenat kakav Isidora posjeduje, njena faktička mladost liku daje i dodatnu uvjerljivost".
Kada ste snimili "Paradu" rekli ste da film nije sniman da bude "crowd pleaser" kao "Montevideo" i da Vas je iznenadila reakcija publike?
"Mislim da je to nekakva pogrešna parafraza moje izjave. Pisao sam scenario i za prvi dio 'Montevidea', i možemo da pretpostavimo da najbolje znam šta smo Dragan Bjelogrlić i ja imali u vidu sarađujući na njemu. Znate, postoji ta pojava u Americi, tamo se mnogi filmovi prave baš sa namjerom da zadovolje mase. Ovde kod nas, to nije slučaj, nema te vrste industrije i tog načina razmišljanja. Mi smo htjeli da što bolje ispričamo zanimljivu priču, a uvijek je misterija da li će ta priča pogoditi ukus publike. I dobro je što je tako, samo tako možete dati sve od sebe i prepustiti publici da odluči sama. 'Parada' je zaista, poslije uspjeha u regionu, sa 600.000 gledalaca, ostvarila lep uspjeh u zemljama Zapadne i Istočne Evrope, u Skandinaviji. Sve zajedno, preko granica našeg regiona, skoro 300.000 gledalaca. To je nešto što ne možete unaprijed pretpostaviti. Pogotovo je zanimljivo što među ovih tri stotine hiljada nema naše dijaspore. Ona je zbog kašnjenja evropske distribucije već odgledala film na torentima. Dakle, toliko svijeta da vidi vaš film, sasvim drugačijeg mentaliteta, 'bekgraunda', to je divna stvar".
Kad smo kod torenta, piraterija cvjeta u Srbiji, kako se Vi kao autor nosite sa time?
"Naravno, tu ima problema, nekada su problem bili ulični prodavci, a sada stavljanje filmova na Internet. Meni su, priznajem, bili daleko bliži i prihvatljiviji ti mali, ulični prodavci, koji pripadaju obespravljenoj radničkoj klasi koja je ostala bez posla i budućnosti nego ovi novi, sa torentima. Ovi prethodni su zarađivali tako komad hljeba jer im je država onemogućavala da zarađuju od svoje vokacije. Ovi danas koji stavljaju na svoje sajtove i torente pretežno to rade iz nekog 'bijesa', 'lične afirmacije' i 'prestiža'. Ulični pirati su čak bili i solidarni, puštali su da film ipak odigra, koliko može, u bioskopu. Nadam se da ce i ovi 'novi klinci' poštovati ovo. Znate, većina američkih studijskih filmova je prodata u pre-sales prije no što se uopšte pojavi u bioskopima i već je zaradila. Sa malim filmovima iz ovih krajeva, stvar je često sasvim suprotna. Teško je zatvoriti budžet, često se računa i na neku zaradu u bioskopima da bi autori dobili do kraja svoje honorare. Znate, često imate tu diskusiju i logiku ljudi koji stavljaju tuđa autorska djela na internet da je to opšte dobro. Bilo bi, slažem se, kada bi država potpuno subvencionisala filmove. A to je daleko od istine. Zaista je šteta da ljudi koji ulože neki novac vjerujući u domaću kinematografiju, i autori koji ulože svoj rad, ne dođu u priliku da vrate uloženo i zarade honorar".
Trejler za film je označen kao nepodoban za mlađe od 18 godina, zbog čega je tako?
"To vam je valjda dio tog senzacionalističkog pristupa o kome sam već rekao riječ-dvije, želje da se po svaku cijenu šokira i od nečega što to nije, napravi kontraverza i potencijalni skandal. Teško da u ovom filmu ima bilo čega, kako kažete, 'nepodobnog'. Niti bilo kome od nas ovakva reklama odgovara. Stvarno smo se svi potrudili i ponosni smo na taj trud. Bićemo srecni ako ga publika prepozna. Bez obzira na starosnu dob".
Nakon bioskopske premijere, koji su planovi za "život" filma? Imate li već pozive za festivale?
"Velika je gre'ota što nismo uspjeli da završimo sve na vrijeme za Berlin. Očekivali su nas tamo poslije uspjeha 'Parade'. A sada, vidjećemo. Nadam se da će film imati svjetsku premijeru na nekom finom i reprezentativnom festivalu, to poslije garantuje solidnu svjetsku distribuciju".
Koje je rješenje za problem bioskopa u Srbiji i da li ste dobili (ili saznali) odgovor na pitanje šta sa bioskopima koji se pretvaraju u kafiće i seks šopove?
"Na poslaničko pitanje od Ministarstva kulture sam dobio dogovor da 'nisu nadlezni'. Identičan odgovor sam dobio na pitanje o ponižavajućem stanju Slobodnih umjetnika koji se opterećuju kamatama na doprinose koje je grad Beograd kasnio da uplaćuje. Dobro, 'niste nadležni', ali vjerujem da morate imati stav, morate dati doprinos da se stvar promijeni. To 'nije moja nadležnost' je prečesto korišćena floskula. Kolektivna odgovornost, namjerno zakomplikovano pitanje nadležnosti, 'pređi brigo na drugoga'. Često vam trebaju detektivske sklonosti i sposobnosti da utvrdite ko je, dođavola, nadležan. Često dođete do toga da je nadležan – niko. Ovi što zamjeraju Vučiću da se miješa u sve i svašta treba da pomisle da se i on najčešće susretao sa ovim 'nije moja nadležnost'".
Pokušali smo u šali da pitamo režisera kog bi žanra bio film o našoj Skupštini, ali nas je ozbiljno izgrdio jer ovo ne smatra temom za šalu.
"Odbijam da odgovaram na pitanja koja sugerišu da sam ja neka egzotika ili gost posmatrač u Skupštini. Oprostite, možda niste svjesni, ali to zvuči potcjenjivački. Došao sam u Skupštinu da se, kroz Odbor za kulturu bavim važnim temama kulture i da pokušam da realizujem neke praktične ideje koje bi mogle da unaprijede srpsku kulturu i dovedu do bolje i kvalitetnije umetničke prakse. Zaista ne mešam svoju osnovnu profesiju i posao narodnog poslanika. Trudim se da obe stvari obavljam maksimalno odgovorno ali jedini način da to postignem jeste da ih držim strogo razdvojeno. Nije lako, vjerujte mi".
Nedavno je režiser odbio Kristalnu prizmu, priznanje koje je dodijeljeno nakon 14 godina pauze. Odbijanje je izazvalo burne reakcije u javnosti.
"Izvinite, ne bih da pričam o tome. Dosta mi je bilo što sam nedjeljama prolazio kroz 'toplog zeca' u medijima kada sam raskrinkao prevaru te grupe građana prilikom izbora za domaćeg kandidata za Oskara. Neka su živi i zdravi"...
Šta se dešava sa filmom "Bodljikavo prase" koji ste najavljivali?
"Ništa ne najavljujem! Dugo sam u ovom poslu i većina stvari u njemu su 'kula od karata' i 'građenje Skadra na Bojani'. Parola mog prvog pomoćnika režije, reditelja Zdravka Randića, je 'alanfordovska' - Film se snima samo kad se snima. Ništa tačnije od toga! Ni dobijanje na do sada pet fondova Evrope ne garantuje srećan kraj. Ako se desi, divno, mislim da smo upornošću i istrajnošću to zaslužili. Ako ne, šta da se radi. Život najčešće nije pravedan. U ovom poslu frustracije, neuspjesi i porazi su 'radna temperatura' i neminovnost. Mnogo ih je više od lijepog i uspjeha".
Koje je ostvarenje svjetske kinematografije koje Vas je oduševilo u posljednjih, recimo, godinu dana, a koje je neko koje Vas je razočaralo?
"Znate, imam tu radost i privilegiju da svojoj djeci, koja su raznih uzrasta, kada dođe vrijeme, prikazujem stotinak nekih od najvećih filmova evropske i svjetske kinematografije. Najstariji sin i ćerka su kroz to prošli zajedno sa mnom prije više godina. Sada sa trinaestogodišnjom ćerkom ponovo gledam ostvarenja 'Amarcord', 'Brave Heart', 'Barry Lyndon', 'Doctor Strangelove', itd. Biću srećan ako doživim da kroz ovo gledanje svjetskih klasika prođem i a ovim najmlađima, za deceniju i po".
(Dragana Tomašević, Bojana Zimonjić Jelisavac/MONDO, Foto: Hadži-Aleksandar Đurović)