Samo na MONDO portalu čitajte osvrte Monike Ponjavić na nove epizode najiščekivanije serije ove godine - Igra prestola. Uživajte u analizi osme epizode pete sezone.
Zastanimo samo na trenutak da uživamo u posljednjih petnaest minuta epizode na koju će se sasvim sigurno gledati kao na jednu od najboljih epizoda Igre Prestola, ako ne i najbolju.
Tokom prethodnih sedmica, među fanovima je došlo do konsenzusa da je generalni ritam tokom pete sezone neuravnotežen. Međutim, sa ovom epizodom, serija se konačno zahuktala. Nemam sumnje da će ovaj zalet trajati i tokom sljedeće dvije epizode, ali ništa ne može da nadmaši ove posljednje momente, ništa osim možda da se Džon u posljednjim minutama sezone pretvori u White Walkera. Znam, to bi bila užasna sudbina ali budimo realni – ko ne bi poželio da pripada najopasnijoj vojsci koja je ikada postojala?
NAJVEĆI UBICA LANISTERA
Na svu sreću, ove sedmice se nije gubilo vrijeme, “Hardhoum” je započeo suočenjem Tiriona i Džore sa Deneris, pred njenim tronom. Ono što mi se posebno svidjelo bilo je Tirionovo predstavljanje. “Ja sam najveći ubica Lanistera našeg vremena.” Moram da priznam, nedostajao mi je njegov humor ove sezone, koji je definitivno bio vrijedan čekanja. Sa Tirionom uz sebe, čak i ako to bude kratkog vijeka, Deneris ima potencijal da raste. Da, teška srca priznajem da sam uživala u njoj danas. U stvari, uživala sam u svim trenucima koje su ova dva lika dijelili, osim govora o “Točku”, koji me je samo podsjetio na činjenicu zašto nisam fan Majke.
Sa druge strane, Džora se nikada neće naučiti pameti. Ali, uzevši u obzir da već polako umire, smrt u borilištima u ime žene koju voli teško da je neki izbor. Jadni Džora. Da, konačno mi ga je žao. Izvukao je deblji kraj. Ponovo.
DA LI MERIN TRENT VOLI OSTRIGE?
Danas, u Kući Crnog i Bijelog, Arja konačno započinje sa svojim lekcijama. I konačno počinje da shvata treninge Džakena H’Gara. Sa ovom epizodom postaje jasno da je sve uspješnija u pričanju priča, konstruisanju lažnih identiteta, njen napredak je uočljiv, međutim, da li je ovo zaista njen pravi put? Arja je jedini Stark koji na neki način bije tuđe bitke. Sa dolaskom Merina Trenta u Bravos, postoji mogućnost da Arja nastavi sa skraćivanjem svog spiska, ali da li će Ljudi bez lica to shvatiti pa samim tim i podržati ili će to osuditi?
Znamo da oni ne ubijaju nasumične ljude koji im smetaju, ili za svoju ličnu dobit (osim ukoliko im život nije u pitanju), te se samim tim postavlja pitanje da li će Arja biti kažnjena ukoliko osveti Sirija Forela, ili će joj Džaken, samog ovog puta, progledati kroz prste? U svakom slučaju, činjenica je da meni nikad njeno postajanje Čovjeka bez lica nije imalo previše narativnog smisla. Osim ako Arjin plan nije puko iskorištavanje ovog reda zarad sticanja novih vještina, koje bi iskoristila kući, na sjeveru gdje i pripada, za pomoć svojoj braći i sestrama.
TAMNICA LOMI SVE
Jadna Sersi. Da, po prvi put nakon što sam otpočela sa ovom zdravom opsesijom Igrom prestola, bilo mi je žao Kraljice majke. Postoji veliki broj fanova koji vole ovaj lik, smatraju je zanimljivom, smiješnom i uzbudljivom, ali ja nisam jedna od njih. Ja je prezirem. Večeras, doduše, bilo mi je žao. Ne zato što njen stric ne želi da je vidi, ili zato što njen sin ne želi da je vidi, ili zato što se njen brat/ljubavnik nalazi daleko na “delikatnoj diplomatskoj misiji” nemoćan da joj pomogne, ili zato što je primorana da prizna zločine koje je počinila, kao i one koje nije, ne, nije mi je bilo žao zato; bilo mi je žao jer je Sersi bila primorana da pije vodu. Da pročitali ste dobro. Ne znam za vas, ali ja se ne sjećam da li je Sersi ikad pila vodu iz čaše, a kamoli sa prljavog poda… I osjetila sam saosjećanje.
A onda sam se sjetila Neda. Neda Starka, Gospodara Sjevera i Gospodara Vinterfela, koji je sjedio u istoj toj tamnici nekoliko godina ranije, nevinog čovjeka koji je bio prisiljen da prizna zločine koje nikada nije počinio i uprkos tom priznanju ipak izgubio glavu; i tada je sve to saosjećanje koje sam osjetila, makar i na trenutak, prosto nestalo. U tom momentu sam željela samo jednu jedinu stvar – da mogu da uđem u tu istu tamnicu, baš kao Septa Unela, noseći u ruci galon vina, prisiljavajući je da me sa sigurne udaljenosti gleda kako ga ispijam, gutljaj po gutljaj.
Sersi je zaslužila sve što je sljeduje. Sljedeća epizoda će biti uživanje.
NISTE LI SE ZABAVILI?!
Isprve nisam. Tokom nekoliko sezona, Wights su prešli iz Romero/The Walking Dead sporih zombija do 28 Days Later/Pirates of the Caribbean hitrih čudovišta. Srušili su utvrđenje kao horda bijesnih zvijeri. I taj užasni zvuk pucketanja. Da ne spominjem da su se opet pojavili kao kosturi. Otkud to?! Da, znam da zvučim kao “knjiški fanatik”, ali ako već znamo da kosti ne mogu da ožive, zašto moraju da ih prikažu tako? Zar praćenje knjige i njihovih sopstvenih scena, uspostavljenih u epilogu druge sezone, nije bilo dovoljno?
Iako znam da to nije slučaj sada imam utisak da postoje dva tipa ovih reanimiranih mrtvaca: 1) mesnati, koji su spori i glupi i 2) koštani, koji su hitri i inteligentni. Wights nisu ni agilni ni iteligentni. Oni čine kvantitet, a ne kvalitet. Kako god bilo, ako ćemo ignorisati ovaj “mali” detalj, ostatak Bitke za Hardhoum je izgledao spektakularno.
Scena počinje Džonovim dolaskom u ovo davno napušteno ribarsko naselje, sada okupirano preostalim klanovima Slobodnih naroda. Gospodar Kostiju (Rattleshirt) je tu i nije mu drago da vidi “Kralja Vrana” ponovo.Nakon njegovog suprotstavljanja i kratkog negodovanja, Tormund, kome je do sada već preko glave svega i svakoga, ga obara na zemlju, tuče ga do smrti i zahtijeva sastanak sa glavešinama. Vrijeme je novac. U ovom slučaju život. Efikasno. U šatoru/kolibi Džon, zajedno sa Tormundom, objašnjava svoj plan. Većina Slobodnih naroda se slaže osim Tenova. Na moje veliko zadovoljstvo, najbolja rečenica treće sezone – “I fucking hate Thenns” – uspjela je nekako da pronađe svoje mjesto u dijalogu danas. Odlično!
Sljedeća scena prikazuje ukrcavanje onih koji su pristali da pođu južno od Zida u oblast nazvanu "Dar". Mlađi pomažu starijim, pomažu djeci. Duh komune i solidarnosti dolazi na vidjelo. A onda, vazduhom počinje da se prolama lavež uznemirenih pasa. Gotovo istovremeno okolna brda se počinju pokretati. Snijeg, lavine,hladnoća… Zima je konačno stigla. I sa njom se otvorio čitav pakao. Ali prvo je došla magla… A za njom i tišina. Magla koja se spuštala sa okolnih brda bila je zlokobna sama po sebi, ali način na koji su Divljaci, ostavljeni s onu stranu kapije, izvan utvrđenja, nestali je bio zaista sablasan. Ne znajući šta će se desiti, na momenat sam pomislila to je to. Gotovo je. Ali tada su DIvljaci, sada pretvoreni u reanimirane mrtvace, počeli da se provlače, zajedno sa svojim dotadašnjim neprijatelijima, ispod kapije, kopajući sebi put. Mrzovoljni Ten ih je skidao jednog po jednog mirnim tempom. Džon priskače u pomoć. Tormund takođe. Nastaje haos dok je bitka samo rasla, rasla i rasla, preko svih mojih očekivanja. U međuvremenu, zmajestaklo (obsidijan) je ostalo u šatoru/kolibi zajedno sa veličanstvenim džinom i mojim dragim Edom koji su se, kao i svi ostali, hrabro borili protiv prebrzih kostura. U pratnji mrzovoljnog Tena, Džon, znajući da je zmajestaklo “jedina” stvar koja može da ubije Walkere, ulijeće u šator/kolibu da ga traži. Ali tada, iz plamena, pojavljuje se fantastični White Walker, sada obučen u crni oklop. Htjela sam da vrištim! Da, ja inače baš volim ova mitska, mistična bića o kojima gotovo da ne znamo ništa.
Kad smo kod toga, treba naglasiti da nam još uvijek nije poznat pravi motiv White Walkera. Vjerovatno s razlogom. U knjizi o njima nema gotovo ništa. Njihova tišina je sablasna, kao neka bezglasna prijetnja bez ikakvih zahtjeva osim pokornosti svojih pokorenih zombija. Više znamo o tome šta Vrhovni septon želi od Sersi, ili šta Čovjek bez lica želi od Arje, ili Remzi od Sanse, ili šta Deneris želi generalno, međutim, šta žele White Walkeri, to ne znamo. Zato još neću da preuranim sa zaključcima. Svi smo svjesni da Džordž voli da nas navede da pretpostavljamo jedno, a onda da sa druge otkrije nešto potpuno drugačije. Ako gledamo sa te tačke gledišta, može se pretpostaviti da su White Walkeri pogrešno predstavljeni. Čak je i sam pisac jednom prilikom to tvrdio. Da, oni ubijaju ljude, ali ko to ne radi? Arja je upravo ubila svoju prvu metu ali joj to nije bilo prvo ubistvo. Stanis ih je ubio na hiljade u bitkama. Remzi ubija da zadovolji svoj sadizam. Teon je ubio dva nedužna dječaka da bi održao svoju riječ i da ne bi ispao budala pred svojim ljudima. Deneris je žrtvovala nevinog čovjeka zmaju, kako bi sprovela svoju vlast. Kralj Eris je palio žive ljude. Ned je obezglavio “dezertera” (jednog od mnogih) koji je bježao da spasi svoju glavu. White Walkeri su isti, oni ubijaju zarad određenog cilja koji je nama još uvijek nažalost nepoznat, samo što izgledaju drugačije (u knjizi su oni opisani kao ledeni vilenjaci dok se serija trudi prikazati ih u lošem svjetlu). Da li je biti drugačiji toliki zločin? Da li je to njihov jedini zločin? Nije ni čudo što ih u knjizi zovu Drugi. Ali ne bih sada da pričam o fenomenu kontrukcije Drugog ili Drugosti. O tome ću nekom drugom prilikom.
Ako razmislite o cijelom ovom događaju shvatićete da su Slobodni narodi bili tu mjesecima, živeći u Hardhoumu, da bi White Walkeri baš sada odlučili da ih napadnu. Zašto? Da li je u pitanju slučajnost, predskazanje (kao ono kojim se vodio Rejgar) ili činjenica da Džon Snou bio tu? Vrlo dobro znamo da je Night King Stark. Oni koji su čitali knjige znaju to. Za vrijeme svog ljudskog života on je bio i Stark i Zapovjednik Noćne Straže koji se igrom slučaja zaljubio u White Walker ženu. Nikome to nije predstavljalo problem dok jednog dana, trinaest godina kasnije, on nije odlučio da proglasi “Dar” svojim. Tog trenutka, kada je Noćnu Stražu počeo da koristi kao svoju ličnu vojsku i “Dar” kao svoj dom, Gospodar Vinterfela, njegov brat i Kralj iza Zida okupili vojsku u cilju da ga svrgnu. Svi zapisi o njemu su tada nestali.
Od tog trenutka istorija nas uči da je on zapravo bio čudovište, koje je počinilo velika zvjerstva tokom svoje vladavine, ali da li zaista možemo da vjerujemo istoriji, znajući da istoriju pišu pobjednici, upravo oni koji su njegovo ime izbrisali iz anala? Ja ne mogu. Ne zato što sam slijepa ili zato što hoću da budem kontroverzna, nego zato što me je iskustvo naučilo drukčije. Samim tim ja želim još White Walkera, tj Drugih, želim još Night Kinga, tj Brendona Starka i generalno želim još više njihove istorije (šta je njihov motiv, da li govore, i ako da, kojim jezikom, kako su nastali, da li su oni prvi nastanili Vesteros ili su starosjedioci, da li su ih Djeca Šume otjerala, da li mogu ubijati zmajeve, da li zmajevi mogu njih, da li su Starkovi, da li samo Stark može postati White Walker, itd.) dalje u priči, i to ne želim kroz istorijate, nego kroz neposredno iskustvo, kao ovo koje smo upravo imali gledajući “Hardhome”.
NAJGORE OD EPIZODE:
-"Spoke on the wheel" govor koji nam je podarila Deneris. Nadam se da više neće biti takvih momenata jer smo u ovoj epizodi vidjeli da ona može puno više od tih pretencioznih govorancija.
-Pravdanje Verisove nagle, da ne kažem nelogične, odluke da podrži Deneris, djevojku koju je godinama pokušavao ubiti.
NAJBOLJE OD EPIZODE:
- Scena u kojoj Night King mirno, laganim hodom stiže na kraj mola, pri tom ne skidajući pogled sa Džona, bila je najbolja scena Igre prestola do sada. Momenat u kojem mu je deomnstrirao svoju moć – šireći ruke te tako vraćajući mrtve u život – po meni je jedan od najboljih momenata na televiziji ikad. Imala sam utisak da taj pokret ruku nije predstavljao samo naredbu, niti je bio magijskog karaktera, nego mi se činilo kao da je u tom trenutku govorio: “Pogledaj šta ja mogu” ili možda čak :"Evo nas. Tu smo. Stigli smo. Pogledaj nas. Pridruži nam se." Aaaah. Naježila sam se.
-Div. Divovi su zakon!
-Gluma Lene Hidi je bila vrhunska. Kako je osvježavajuće bilo gledati Sersi izvan njenog već ustaljenog konteksta.
-Svaka rečenica koju je Tirion izgovorio. Neprocjenjivo.
-Tormund. Svaka scena u kojoj se pojavio.
-Namrgođeni Ed u pokušaju da uspostavi dijalog sa namrgođenim divom.
-Sansa je konačno saznala da su joj braća živa. Možda će ovo biti dovoljan podsticaj da se trgne i konačno postane pravi Stark.
-Semova dvosmislena rečenica "Džon se uvijek vraća"
- Walkeri u crnom oklopu. Istina, oklop nije od leda, ali…..crno je uvijek bila njegova boja
-Dr. Kajburn i nadolazeća demonstracija njegovog malog eksperimenta
-Vatra ne može ubiti White Walkera što znači da sve one teorije, po kojima će Deneris na zmajevima zaustaviti ovu moćnu armiju, padaju u vodu. Po svemu sudeći zmajevi tu nisu od velike pomoći što naravno čini stvari daleko zanimljivijim.
-Kraj….i sjajna upotreba diegetičkog zvuka. Čuti samo tišinu uz talasanje vode, kao posljedicu veslanja, bilo je zaista ne samo zastrašujuće nego apsolutno maestralno.
Najbolji citat: "Starks are gone. Our terrible fathers saw to that."
Ocjena: Ovo je najbolja epizoda Igre Prestola do sada i zato joj bez razmišljanja dajem 10/10
(Tekst napisala Monika Ponjavić. Posjetite njen blog na OVOM LINKU.)