Frontmen grupe "No smoking Orchestra" Nele Karajlić u intervjuu za "Glas Srpske" kaže je da se u Republici Srpskoj osjeća kao kod kuće.
Emir Kusturica i "No smoking Orchestra" nastupiće u Banjaluci 29. novembra. Tim povodom dr. Nele Karajlić dao je intervjuu za "Glas Srpske" u kojem navodi da je Republika Srpska zastupljena u pjesmama grupe, a da je posebno bio ponosan kada je poslije albuma "Ja nisam odavle" nakon prelaska granice na Rači ugledao znak "Dobrodošli u Republiku Srpsku".
"Teško je pomisliti da autor tog natpisa nije slušao našu pjesmu 'Tri ratna havera' u kojoj postoji taj stih, prije nego što je znak na granici postavljen", kazao je Karajlić.
Osim o predstojećoj svirci Nele je u intervjuu govorio i o tome šta ga veže sa Sarajevo, a prisjetio se i Nadrealista.
"Sarajevo je grad u kojem sam proveo prvih 30 godina života i kad čovjek dođe u godine u kojima sam ja sada sa nostalgijom se sjeća nečega što je bilo prije, bez obzira da li se preselio iz tog grada ili je ostao u njemu da živi. Otuda i ono što se danas naziva jugonostalgija ili žal za sretnim osamdesetim, koji je naročito dominantan u mojoj generaciji. Niti su osamdesete bile previše sretne, niti je Jugoslavija bila tvorevina koja je imala atribute koje čovjek može nazvati savršenim.
To je žal za vremenom u kojem smo imali dvadeset i kusur godina manje, a kad imate dvadeset godina sve je lijepo i sretno oko vas. Mislim da je svaka generacija imala i da će imati takvu emotivnu projekciju prošlosti i to je normalno. Nije loše samo napraviti distancu između objektivnog i emotivnog sagledavanja onoga što se dogodilo. Ljudsko biće je sklono zaboravu, zaboravu onih stvari koje nanose bol. Da toga nema ne bi ni moglo da podnese strašnu istoriju koja, naročito u ovim krajevima, redovno ostavlja samo prah i pepeo iza sebe.
Otuda, kad se sjećamo tih vremena, zaboravljamo i redove za benzin, i bonove za kafu, i par nepar, i Kosovo i demonstracije, i prve nacionalističke ispade i nelagodnosti koje smo imali kad prelazimo u drugu republiku... Sjećamo se samo Bajage, derneka, Čorbe, mora, Džonija, skijanja, Zabranjenog pušenja...", kazao je Karajlić.
"Sarajevo je imalo dramatičan kulturni i sportski napredak krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Očigledno da je partijski bilo odlučeno da se sredina, kako su oni to govorili, kulturno uzdigne i građenjem Skenderije, organizovanjem stabilnih prvoligaša u fudbalu i košarci i činjenicom da su na mjestima urednika na televiziji bili ljudi koji su zahtijevali od rok grupa autorski pristup muzici, rezultiralo je eksplozijom na svim poljima.
Bosna je postala prvak Evrope u košarci, Željo se motao po evropskim kupovima, muzika je preko 'Indeksa' i 'Bijelog dugmeta' postala zaštitni znak grada i dominantna kategorija u cijeloj Jugoslaviji i pored toga što su Zagreb i naročito Beograd bili kudikamo organizovanije i zrelije sredine.
Interesantno je da su noseće ličnosti eksplozije sarajevske rok škole bili uglavnom sinovi oficira i prosvjetnih radnika, dakle stabilna srednja klasa, rođena poslije drugog rata, rasterećena naslaga prošlosti koje u tom gradu žive vijekovima i koje s vremena na vrijeme izađu na površinu i naprave pustoš oko sebe. U takvom ambijentu zaista je bilo logično da čovjek pomisli da taj grad ima specifičan duh i neku čaroliju koju ne krasi nijedan drugi grad.
Čarolija i duh, nažalost, brzo nestanu kada na teren istrče nacionalni problemi koji su na ovom tlu dominantni vijekovima", istakao je frontmen "Pušenja".
Kada su Nadrealisti u pitanju, Karajlić kaže kako i sada s radošću pronađe na YouTubeu poneki skeč, te se slatko nasmije pokušavajući se prisjetititi kad i gdje je taj skeč snimljen.
(MONDO)