Naš filmski kritičar Saša Karanović donosi vam svoje viđenje serije "Young Pope" ("Mladi Papa").
Zbog Sorentina, Italija se danas može hvaliti Renesansom a da ne pokazuje prstom na spomenike stare petsto godina. Iako je svjedočanstvo ovoj tvrdnji vjerovatno čitava Sorentinova karijera, sam krunski dokaz nam se emituje baš ovog trenutka preko Sky Atlantic, Clanal + i HBO – Mladi Papa.
Govorim o Renesansi jer je njena prosta definicija priča o pokretu u umjetnosti koji koristi antičke (paganske) koncepte ljepog da bi njima propovjedao hrišćanstvo, a to je suludo isto onako i onoliko koliko je i ustoličenje Lenija Belarda (Džad Lou), manipulativnog, egocentričnog, nihilističnog i đavolski privlačnog 42-godišnjeg njujorškog nadbiskupa, kao nasljednika Svetog Petra, biskupa Rima, suverena Vatikana, Papu, suludo. Kažem suludo, jer je suludo, a kažem suludo opet jer su ideali hrišćanske kulture žrtva (preumljenje, ali i tjelesna žrtva, bar kroz post), pokajanje, „u slabosti je moć“ i na kraju krajeva uzor tog društva je figura sveca i starca. Leni i Renesansa nam daju „u moći je moć, nema mjesta slabosti“, ni u tijelu, ni u hrani, ni u volji, i super seksi izvajanu mladost kao ideal – i oboje svo to veličanstvo proglašavaju svetim.
Konačno imamo Papu koji otvoreno puši. Konačno ćemo ga vidjeti golog. Konačno ćemo ga gledati kako se oblači za prvo obraćanje kardinalima uz Sexy and I Know It od LMFAO (akronim za: laughing my fuckin ass off) – mislim da je Nostradamus pisao nešto o tome. I kako u sred Vatikana mlada premijerka Grenlanda đuska uz Senza Un Perche (Nada) - a koji katolik još nije o tome maštao?
Da, znam, Leni je samo figuralni kraj licemjerju i trenutak kada poslovična dijaboličnost Vatikana dobija prozirno filmsko lice, jer kome još treba Martin Malaki (Windswept House: A Vatican Novel) da bi ponekad pomislio (iz nekog neobjašnjivog i vjerovatno neopravdanog razloga, a i popularnoj kulturi se na sve to nekako potkrala greška da su pedofil i sveštenik sinonimi) da knez ovoga svijeta stoluje tamo, ali držimo se renesansnog, jer nas tu čeka Sorentino, a on je tema priče.
Sve što sam nabrojao se može činiti zastarjelim, već viđenim i dosadnim u posthrišćansko i post post ironično doba, kada svaka zamisliva blasfemija ima zagarantovana prava i tjelohranitelje, ali Mladi Papa nije takav papa.
Prvo što Sorentino daje svom serijalu je stilsko dostojanstvo. Vatikan je ovdje slikan onako kako ga je Mikelandjelo oslikao - integritas, consonantia, claritas – sam Sveti Toma Akvinski Paolu šapće na oko. Ali nije sve samo za oko, jer Paolo se ovdje i tematski drži svojih preokupacija: mladosti (Youth), ljepote (La Grande Bellezza), vremena (The Consequences of Love, Youth, La Grande Bellezza, This Must be the Place, The Family Friend) i harizme (Il Divo).
Papa tako ujedinjuje sve brige i fascinacije Sorentinovih prošlih filmova. To znači da imamo posla sa rijetkom pojavom: ozbiljnim filmskim razmatranjem ne samo Vatikana, već prvenstveno hrišćanske vjere (iz sličnog razloga sam zagovarao The Witch – rijetko ozbiljno razmatranje zavjetne priče američke kulture: puritanaca i šume).
Iz ove tematske ozbiljnosti dolazi ravnoteža (consonantia) koja spriječava ovu seriju da bude samo blasfemija u stilu. Tako svaki ironični postupak u režiji (bila to ironična upotreba muzike – LMFAO- ili kamere) dobija mjesto unutar preokupacije vremenom: opet je riječ (kao u Youth, The Family Friend i The Consequences of Love) o žrtvi koju starost daje mladosti da bi opet pronašla život – starost je sada sama tradicija vjere i Vatikana, a mladost je papa – što znači da ta žrtva nije stvar lične odluke, već revolucije, kako sam Leni (Papa) i propovjeda.
Sorentino je samo povećao ulog. Tako je Papa direktni nasljednik filma Il Divo, gdje se Paolo bavi tematskom kičmom italijanske politike: harizma premijera Đulija Andreotija i njegove navodne veze sa mafijom. Kao i tamo, utopljen duboko u stil i igru a smrtno ozbiljan u svojim pitanjima, film ne može biti više italijanski.
Smrtna ozbiljnost je ovdje jednostavna: Leni, uz svoje jeresi, blasfemije, fašizme i makijavelizme, možda, ali jedno ozbiljno postavljeno možda, jedini stoji u milosti božijoj i možda je svet. Ne zato što griješi, već zato što zna da griješi pred Bogom i Bogu u lice. Paolo s njim kao da dramatizuje riječi Svetog Pavla iz poslanice Rimljanima (11:32): "Jer Bog zatvori sve u nepokornost, da sve pomiluje“.
I Leni je: "O, prelijepo!“, i : "O, đavolski!“, nepokoran – hvala ti Paolo!
(Saša Karanović za Mondo.ba)