Ili kako sam naučio da ne brinem i zavolio reprize.
Reprize, spas za Stivena Sigala i svakog ko je 31. otišao za pravom ženom na krivu žurku (a mogao je kući ostati gledati vječnu novogodišnju reprizu Terminatora 2).
Sad su već davno prošla ona romantična vremenena kada smo kući trčali da ne propustimo serije, filmove ili utakmice. Internet je pregazio sve ali ostali su recidivi, bar nama, nekadašnjim trkačima. Znaju to jako dobro urednici TV programa. Dok god je namještaj u dnevnom boravku okrenut prema televizoru uvijek ćemo sjesti da, po ko zna koji put pogledamo ekranizaciju lošeg dana Brusa Vilisa, ili kako se Laušević zaklinje pred živom slikom Isusa Hrista svaki put kada se crkveni kalendar zacrveni.
Dok mozak gličuje od nečastivih kombinacija i količina flore i faune sa slavskih trpeza, između spavanja i drijemanja, nema mjesta za novi program. ''Kovačevićev rezon'' kaže da u svakom trenutku na bar jednoj televiziji bivših nam država ide film kojeg je izrodio Dušan Kovačević. Balkanski špijun tamo peva. Kao što Lauš reče, ja s vama, međ' vama, nisam izuzetak.
Svi imamo male rituale u ovom periodu. Neko ide u šumu da usiječe badnjak, ja nemilice brišem iz imenika svakog ko mi pošalje čestitku u rimi (osim one ''Pahomije i Kačavenda još su na slobodi, mir božiji, Hristos se rodi''). Filmovi takođe imaju svoj ritual. Pozivajući se na gore pomenutu torturu cijelog duha i tijela ićem i pićem, a poučen prethodnim godinama, mozak migrira u februar čim vidi obuću u prozoru i napravi mjesta za razne feelgood bisere.
Volter Hil je ime napravio u ''muškim'' filmovima ali pekući zanat kao asistent režije uvidio je marketinšku potentnost crno-bijele kombinacije glavnih aktera. Recept će ispuniti svoj potencijal u ''48 Hours'' ali ovdje se radi o ''Trading Places''. Aykroyd kao jedan od najprepoznatljivijih bijelih komičara i Marfi kao najznačajniji crni komičar tumače glavne uloge. Marfi, logičan nastavak Ričarda Prajora, bez pogovora nosi film. Privlačnost leži u onoj jednostavnoj formuli, okreni prevaru na prevaranta. Prevaranti u ovom slučaju su dva (mapetovska) starca, Mortimer i Randolf, oličenje tzv. ''starog novca'', one stare, smežurane Amerike, rođene u pare.
''Planes, Trains, Automobiles'' takođe igra na najopštiju premisu. Svi koji su se pokušali ograditi od sipljive babe ili pričljivog djeda u autobusu praveći se da gledaju ''Tesnu Kožu 2'' ili ''Američkog Nindžu 3'' mogu da osjete Martinov bol. Prerano preminuli Džon Kendi u ulozi života tlači Steva Martina ne ostavljajući sigurno skoro ni jedno prevozno sredstvo. Iza ovog naslova stoji Džon Hju, čovjek rediteljski odgovoran za neke od ključnih tinejdžerskih filmova 80ih, a scenaristički za možda i poznatije na čelu sa još jednom ključnom prazničkom reprizom ''Home Alone'' (koliko puta možeš ostaviti klinca samog kući prije nego se neka pitanja nametnu?).
Prajor je otvorio mejnstrim Americi onaj dio crnog društva koji je užasavao sve svjetlije nijanse. Kozbi je integrisao crnu porodicu u more bijelih TV porodica koje kobure sa problemima prvog svijeta (događaji koji su isplivali na vidjelo zadnjih par godina ukazuju da je možda postao isuviše bijel za svoje dobro). Prije, odnosno kasnije, na velikoj sceni se morala pojaviti i crna glumica koja će moći sama nositi veći film.
Vupi Goldberg se nametnula kao najlakši izbor za progutati. Uprkos nezahvalnoj kombinaciji pola, rase pa čak i frizure za biznis kakav je Holivud, Vupi je bila relevantna više od decenije. Ključ je u tome što je javnost na nju prvenstveno gledala kao na pojavu, ne kao crnu, čak ne nužno ni kao ženu. Iz toga razloga je mogla da vodi dodjelu Oskara i da trenira košarkaški klub.
Par godina nakon što je tumačila više sestru nego časnu na tajnom zadatku, Vupi ''mane'' okreće u prednosti i snima film gdje se crna žena prerušava u bijelog muškarca kako bi iskoristila u potpunosti svoje potencijale. ''The Associate'' funkcioniše na sličan način kao i ''Trading Places''. Proleterijat koji domišljato doskoči buržoaziji je uvijek sigurna opklada za feelgood film. Poen za nas makar sam film bio kapitalistički proizvod.
Svako ima svoja ''grešna zadovoljstva'', moja bar nemaju Sašu Popovića.
Nemanja Savanović za Mondo.ba