Njemački DJ, producent, suvlasnik izdavačke kuće "Macro Records" - Finn Johannsen za Mondo.ba prisjetio opsamdesetih i prvih partija, a pričali smo i o izdavaštvu, stilu i jednoj kultnoj prodavnici ploča... Razgovarao Damir Plićanić.
Nakon prošlonedjeljne recenzije kompilacije "Macrospective II", donosimo vam intervju sa jednim od autora - Finnom Johannsenom. Riječ je o njemačkom DJ-u, producentu, suvlasniku izdavačke kuće Macro Records, kolumnisti, novinaru, esejisti i blogeru.
- Po čemu je klub "Front" u Hamburgu tako magično mjesto za tebe i šta te je privuklo da pratiš rad residenta Klausa Stockhausena i njegov stil?
Bio je to sticaj raznih okolnosti, koje su se same složile. Oduvijek me je interesovala klupska kultura i muzika, ali u eri prije interneta, mogao si samo da čitaš o legendarnim klubovima i DJ-evima. Sa 18 godina sam imao priliku da prvi put odem u "Front", i do tada nikada nisam čuo da DJ zaista miksa muziku, odnosno DJ-a koji to stvarno zna raditi. Klaus Stockhausen je tamo radio od 1983, nekoliko puta sedmično, i svojim miksanjem je već tada stvorio lojalnu publiku, koja je išla specijalno njega da sluša. Sam klub je bio ništa drugo nego obični podrum, i u njemu nije bilo ničega što bi vam moglo odvući pažnju od muzike, što je značilo da ste tamo jedino mogli vidjeti plesače u totalnoj ekstazi.
To mjesto je bilo je bilo totalno ludo, i sam Stockhausen, i njegov mladi protegé i nasljednik Boris Dlugosch su pravili ludu i zabavnu atmosferu. Naravno da svi mi imamo tendeciju da budemo sentimentalni kad pričamo o mjestima i vremenu kad smo prvi put iskusili nešto svoje. Ali, ne pretjerujem kad kažem da u svojoj karijeri u kojoj sam puno puta vidio DJ-eve kako „rasturaju“ plesni podijum, nikad nisam ponovo doživio ništa slično onome što sam vidio u tom podrumu. Ni blizu.
Bitno je naglasiti da se sve to dešavalo u ključno vrijeme za razvoj onoga što smatramo klupskom muzikom. Kad sam ja počinjao izlaziti bio je to kraj tranzicionalnog perioda sa disco muzike na house, što je u to vrijeme bilo nešto novo i uzbudljivo. I u godinama koje su dolazile to uzbuđenje je postojalo. To je bilo doba u kome je počinjalo da se formira sve šta danas slušamo i uz šta danas plešemo Ja sam imao tu privilegiju da sve to iskusim na pravi način – na plesnom podijumu. I iz svega toga sam naučio stvari koje i danas radim.
- Kako si se zaposlio u čuvenom Hard Waxu, prvoj prodavnici specijalizovanoj za prodaju techno ploča u kontinentualnoj Evropi, bez koje vjerovatno ne bismo ni čuli za Jeffa Millsa ili Derricka Maya?
Zapravo nije bilo teško. Ali sedam godina ranije svi moje freelance poslovi i navodni dedlajni su se susreli sa spoznajom da ću postati otac. Moja žena je sugerisala da pokušam naći stalan posao, i da bih mogao da pitam za posao u prodavnici, u kojoj sam bio redovna mušterija, gotovo sam bio dio inventara. Slučajno ili ne, Achim Brandenburg aka Prosumer (legendarni berlinski DJ) je prestajao tamo da radi, i tražili su zamjenu. Pošto je on veliki poznavalac muzike koju ja obožavam – oni su mislili da ću biti najbolja zamjena za njega. I u vrlo kratko roku sam sjedio sa Markom Ernestusom i Michailom Hainom i dobio posao. Posao za koji bi mnogi, slikovito rečeno, prodali dušu.
- Znamo da voliš da pišeš o muzici i klupskoj kulturi, ali smo čuli i da ne voliš da pišeš recenzije novih muzičkih izdanja?
Verzija intervjua na engleskom jeziku čeka vas na OVOM LINKU.
Nije da mrzim da pišem recenzije, ali radeći za magazin De:Bug godinama, osjetio sam da mi ponestaje riječi kojima bi najtačnije opisao muziku koja mi je data na analizu, i stojim iza toga da je u tom poslu najvažnije imati svjež pristup poslu, čistu viziju. Ali, još važnije, pisanje recenzija ne ide „rame uz rame“ sa vođenje izdavačke kuće, i radom u Hard Waxu.
S jedne strane sam želio da izbjegnem optužbe da sam pristrasan, a druga strane, pisanje bi mi oduzelo puno vremena, jer već navedene obaveze su zahtjevne same po sebi. Tako da sam se više fokusirao na članke i intervjue koji se tiču istorijskog aspekta klupske kulture. Ne bojim se diskusije o određenoj temi i iznošenja mišljenja ako je potrebno, ali sam oprezan i trudim se da ostanem objektivan.
- Možeš li mi nam reći šta je Druffalo?
Druffalo je poluanonimni kolektiv od šest DJ-eva i pisaca, odn. novinara rasutih između Berlina, Majnhajma i Kelna, koji je nastao 2007. godine. U početku je to bio „ozloglašeni“ internet–fanzin koji je slavio aspekte kulture za koje smo mi smatrali da bi trebali biti slavljeni, i bili smo nemilosrdni po pitanju stvari koje ne volimo. Časopis je ugašen i čitavu stvar ne možete da nađete na internetu, jer su internet serveri na kojima su postojali naši podaci iznenada prestali da rade, tako da smo to shvatili kao znak da prestanemo da se bavimo time. Ipak cijela arhiva se opet iznenada našla na internetu, i zbog toga mislim da niko više ne može da se osjeća sigurno na internetu.
Zajedno s fanzinom postojao je DJ kolektiv, koji smo nazvali Druffalo Hit Squad, sastavljen od tih istih šest autora i par istomišljenika – gostiju. I našu čitavu seriju „uticajnih“ mikseva možete naći arhivirane na OVOM LINKU. Često smo pravili anarhične klubske žurke. Od 2015. organizujemo jednom u dva mjeseca žurke u Paloma Baru u Berlinu, gdje se sve vrti oko koncepta Soul allnighttera (misli se na žurke kakve su se organizovale u na sjeveru Engleske, gdje je nastala specifična kultura zvana Northern Soul, gdje bi se cijelu noć u velikim plesnim halama, puštale ploče američkog, crnog soula i r'n'b-a), koristeći naše nepresušne kolekcije disco, soul i garage house zvuka. Ali već postoje planovi da se vratimo, nekoj vrsti još većeg eklektizma, puštanja većeg raspona žanrova.
U svojoj karijeri u kojoj sam puno puta vidio DJ-eve kako „rasturaju“ plesni podijum, nikad nisam ponovo doživio ništa slično onome što sam vidio u tom podrumu. Ni blizu.
- Da li je Macro na putu da postane žanr za sebe, kao što se to desilo sa nekim drugim izdavačkim kućama, poput "RE-GRM", "ECM", "L.I.E.S." ili "Blackest Ever Black"?
Ne. Ni Stefan Goldmann ni ja nismo zainteresovani da osnujemo izdavačku kuću na jednom specifičnom zvuku, koji bi morali da opravdamo svakim svojim novim izdanjem. Više smo za rad sa producentima koji su razvili svoj sopstveni „zvučni potpis“ i sve dok odgovara našoj preferenciji (odnosno ima kvalitet koji tražimo). Naš način vođenja izdavačke kuće je i dalje otvoren, i uslovljen je jedino onim što nas interesuje i što nam se obojici dopada. Izdajemo ono što se svidi obojici, uz malu pomoć našeg dizajnera, tako da imamo rezultat - dosljednost u stilu. Ali opet, naša prijašnja izdanja odišu stilskom različitošću. Naš cilj je takođe da „trčimo na duge staze“, da održimo ovaj nivo kvaliteta, kao i svježinu, slobodu izbora i svježih ideja.
Razumijem pitanje, i mislim da je potrebno da izdavačka kuća ovog nivoa mora imati određeni identitet, ali radije bismo odabrali identitet zasnovan na kvalitetu, nego na nekoj određenoj zvučnoj estetici, koja često zna da postane trend, pa isto tako ode iz mode.
(Damir Plićanić za mondo.ba)