45 godina od premijere ''Kuma''
Ja vjerujem u Ameriku. Amerika mi je dala „Kuma“. Prije 45 godina izašla je ekranizacija knjige koju niko nije želio, pod rediteljskom palicom reditelja koga niko nije htio, sa glumačkom podjelom protiv koje su bili svi, a dobili smo film koga niko nije očekivao.
Danas ne možemo zamisliti da je bilo šta vezano za ovaj film drugačije; to zvuči kao jeres. Ovako izgleda kada se kockice poslože, ali postoji jedan čovjek koji je zaslužan što danas imamo film(ove) zbog kojih se film može nazvati umjetnosti i biti ravnopravan svim ostalim, a to je Frensis Kopola.
Sada već antologijska muzika Nina Rote bi bila izbačena da Kopola, po ko zna koji put, nije prijetio kako će otići sa filma u slučaju izmjena.
Film JESTE i mora da bude sveobuhvatna umjetnost, a Kopola je najzaslužniji što danas imamo „Kuma“ kakvog znamo. Sedamdesete su bili drugačija vremena. Ovakav film se nikada više neće moći desiti onako kako se desio prije skoro pet decenija. U tzv. „eri autora“ reditelji su iskoristili konfuziju studijskog sistema i preuzeli najmoćniju filmsku industriju na kratak period koji je izrodio neke od najznačajnijih (ne samo) američkih filmova. Knjiga Marija Puza je kružila godinama po Holivudu bez naznaka ekranizacije. Svi su se plašili glorifikacije organizovanog kriminala smatrajući takvu priču, u najboljem slučaju, malim eksploatacijskim filmom.
Knjiga je nastala u atmosferi Puzovih kockarskih dugova, odnosno potrebe da se isti namire. Puzo nikada nije poznavao ljude o kojima je pisao. Većina likova i situacija su djelimično zasnovani na stvarnim kriminalnim figurama. Vito je donekle zasnovan na jednom od najvećih imena u istoriji organizovanog kriminala - Frenku Kostelu.
Poznato je da Kostelo nije dopuštao Puzovu knjigu u svojoj kući, nazivajući je „prljavom knjigom“. Robert Evans, jedna od najintrigantnijih figura tog perioda, insistirao je na Kopoli. „Svi filmovi o Mafiji do sada su propadali zato što su ih snimali Jevreji“, pravdao je Evans svoj izbor. Studio je na kraju popustio, Evans je dobio svoju želju, a Holivud je u predstojećem periodu dobio možda i najlegendarniji i najbrutalniji sukob producenta i reditelja u istoriji. Paramaunt se nadao da je problemima kraj ni ne sluteći da najgore tek dolazi.
Kopola je iza sebe imao nezavidnu rediteljsku karijeru i osim scenarističkog Oskara za „Petona“ nije imao leđa da postavlja uslove. Bar je tako izgledalo. Bio je i sam svjestan da je glavni razlog zapošljavanja bio taj što je Italijan, a ne njegov talenat ili nešto treće. Na samom početku Kopola je odbio posao, ali na kraju, kada ga je prihvatio, nije dopuštao kompromise. Knjiga je i dalje bila bestseler i studio je htio to da iskoristi. Redala su se neka od najvećih imena za glavne uloge, od onih očiglednih izbora, pa do, recimo, Elvisa. Elvisa! Kopola ne samo da je odbijao sve prijedloge nego je izgledalo kao da je podjela napravljena u inat studiju.
„Svi filmovi o Mafiji do sada su propadali zato što su ih snimali Jevreji“
Paćino je prije „Kuma“ imao samo dva filma iza sebe, dok je Brando bio noćna mora svakom studiju. Svaki dan je bio borba, svaki drugi su prijetili otkazi. Nije samo glumačka strana bila problem. Direktor fotografije, veliki Gordon Vilis, napravio je presedan svojim postavkama svjetla. Do „Kuma“ je praksa u Holivudu bila (pre)osvijetliti set, pa ga u post-produkciji zatamnjivati po potrebi. Sjetite se samo prve scene u filmu i pretpostavite kako je reagovala na to industrija sklona promjenama kao što je Holivud. Sada već antologijska muzika Nina Rote bi bila izbačena da Kopola, po ko zna koji put, nije prijetio kako će otići sa filma u slučaju izmjena.
Nešto što je obimno i kompleksno kao što je produkcija filma neminovno izrodi svađe, nesuglasice, pozadinska spletkarenja koja, obično, ne dođu do javnosti zato što je na kraju dana samo jedna stvar bitna, a to je finalni proizvod, film. O samom snimanju „Kuma“ je napisano više knjiga nego o velikoj većini filmova. Možemo da zahvalimo Kopoli na istrajnosti koja nam je donijela ovo remek-djelo. Američki filmski institut objavljuje listu 100 najboljih američkih filmova. Kao što je slučaj sa većinom sličnih listi, nekoliko filmova se, eventualno, smjenjuje na samom vrhu. „Građanin Kejn“ i „Kum“ su u vječnom vrhu i podložno je debati ukrstiti kvalitete ovih filmova, ali mislim da ni jedan američki film nije ostavio širi i veći trag nego „Kum“. Drugi dio trilogije tek slijedi.