Šest britanskih serija koje možda niste gledali, a trebali bi.
Biti umjeren znači biti spasen. Vrlina koja je kod nas metastazirala u manu. Elem, jedan od faktora koji doprinose kvalitetu britanskih serija u odnosu na američke je to što Britanci znaju kada treba stati. Krije se negdje ovdje bar jedan kolonijalistički fazon.
„24“ je u početku predstavljalo broj sati u ovoj špijunskoj drami da bi do kraj postao broj ljudi koje agent Bauer nije ubio ili bar zeru mučio. Kako je odmicao, mislio sam da će „Lost“ završiti kada Karadžića nađu na ostrvu, ali avaj. Dobro, Dabić priča je možda i filmičnija od serije. Britanska televizija, na čelu sa nacionalnom, oduvijek je bila siguran izvor kvalitetnog materijala. Pod BBC zastavom je izašlo većina naslova sa odavno kultnim statusom. Od „Mućki“, „Crne Guje“, „Monti Pajtona“, „Doktora Hua“ pa sve do skorijih vremena i serija koje taj status tek čekaju: „Šerloka“, „Top Gira“, „Lutera“ i sličnih. Zbog našeg neimanja mjere uvijek ćemo biti zadovoljni beskrajnim reprizama „Mućki“ i „Alo, alo“ i neće nam se tražiti ništa novo.
Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih mala i često isprepletena grupa ljudi napravila je neophodan iskorak i osvježila uvijek kvalitetni humoristički program. Dok parastos srpskom humoru čitaju razni Ivanovići, Kesići&Poslovi, obdukcija je pokazala da je uzrok smrti bila ona naša „pa kad nema ništa bolje“. Biramo programe na način na koji se dolazilo do Štoka kada žurke poodmaknu i presuše. Da nam ne zakržlja smiješna kost dok venemo u iščekivanju nečeg boljeg - evo šest bisera koje možete pogledati i na YT.
MIGHTY BOOSH
Samo 21 epizoda je bila potrebna Fildingu, Beretu i kompaniji do zasluženog kultnog statusa. Konstantni nivo ludila ove serije je ili otjerala ljude nakon jedne epizode ili je od neslutećih gledalaca napravila doživotne fanove. Serija koja je proizišla iz predstave i radio-emisije prati Harolda Muna (Beret) i Vins Noara (Filding). U komedijama situacije logično je da situacija diktira tok priče. U uvijek nadrealnom Boosh svijetu sve opcije su otvorene. Ako mislite da znate gdje priča vodi, niste čuli za Čarlija, ogromnu žvakaću gumu. Čarli se počeo topiti na trotoaru 1976. godine dok se vraćao sa koncerta Alisa Kupera, ali na svu sreću spasio ga je Erik Filips, lokalni krokodil koji se bavio crnom magijom, odletivši sa na letećem ćilimu sa Čarlijem na Aljasku. Svaka epizoda je presiječena muzičkom numerom najrazličitijih žanrova i to je postao zaštitni znak Boosh ekipe. The Boosh is loose.
BRASS EYE
Kristofer Moris je široj, a i našoj javnosti poznat kao scenarista i reditelj „Četiri lava“. Zanat je pekao u emisijama koje su parodirale vijesti i dnevno-političke emisije u vrijeme prije nego je to bio trend. Scenaristički angažmani su počeli još sa „The Day Today“, emisiji koja će lansirati još neka bitna imena, dok je najveću popularnost stekao Stiven Kugan i njegov alter-ego Alen Partridž. Uslijedio je „Jam“ koji može samostalno da se nađe na ovoj listi, ali kruna je ipak bila „Brass Eye“. Ne želim da budem još jedan od onih „Nušić je i danas aktuelan“ ljudi, ali strašno je što ova serija postaje sve manje nadrealna godinama i novim TV formatima. Svaka od ukupno šest (+1) epizoda ima zasebnu temu unutar koje se desi pakao. Dajte šansu čovjeku koji je snimio skeč o pedofilu iz Šefilda koji se već 12 godina maskira u školu.
THE PETER SERAFINOWICZ SHOW
Prije nego je bio neugodni Aldo u „Špijunima“ i Denarian Sal u „Čuvarima galaksije“ Serafinović je bio ključna figura nekih od najsmiješnijih britanskih emisija u zadnjih dvadeset godina. TPSS djeluje kao manijakalno prebacivanje sa programa na program, upadamo u telešop emisije, besmislene kvizove, talkshow emisije i razne druge idiotluke. Parodija je čudna zvijer. Ogi Ostojić nam je ostavio jedan od najprepoznatljivijih likova „Top liste“, ali izgleda da sve što su budući komičari koji se hvataju u nezahvalni koštac imitacije naučili iz lika Minke je pogrešna računica da smijeh proizilazi iz činjenice da muškarac igra ženski lik. Oni koji su pokušali, a pogotovo oni koji su uspjeli, slažu se da uspješna parodija mora bar da dobaci kvalitetom do materijala koji parodira. Preciznost kojom Serafinović secira besmisao televizije koju uzimamo zdravo za gotovo je zastrašujuća. U detaljima je istina.
LOOK AROUND YOU
Prije nego su napravili „The Peter Serafinowitz Show“ Serafinović i Robert Poper izbacili su svoj edukativni program. „Look around you“ je parodija edukativnih, školskih programa. Producirana kao materijal koji se parodira, serija će odgovoriti na sva bitna pitanja koja nas pripremaju za svijet odraslih kao, na primjer, da ciganima ne treba davati cink. Kao što se Sajmon Peg pojavljuje u „Brass Eye“ tako se ovdje pojavljuje Edgar Rajt, čovjek odgovoran za „Shaun of the dead“ i „Hot Fuzz“.
GARTH MARENGHI'S DARKPLACE
Metju Holns je Gart Marengi, sirotinjski Stiven King. Marengi nas uvodi u seriju unutar serije koja je bila toliko radikalna da nikada nije emitovana. O čemu se radi? Bolnica Romford je slučajno izgrađena na vratima pakla. Ta katastarska omaška će zakomplikovati život svima. Još jedna parodija i još jedna serija u kojoj se isprepliću neki od već gore pomenutih ljudi. Pored jeftine produkcije i loše „glume'“ scenario je ipak najvažniji. Kao što je slučaj sa svim unosima sa ove liste, ni ovdje ne manjka nadrealnih suludosti. Da pročitate u opisu epizode kako muški pacijenti zatrudne nakon što ih oplodi velika očna jabučica - da li biste bili zaintrigirani? Obogatite svoju televizisku dijetu. Još jedan hit iz pogledajte danas-proklinjite me sutra riznice.
THE ARMANDO IANNUCCI SHOWS
Formatom (i imenom) najbliži Serafinovićevom šou, Janući pokušava da se snađe u svakodnevnom životu. Rezultat je jedna od najsmiješnijih skeč-emisija novijeg doba. Da „Nadrealisti“ danas postoje volio bih da su unutar ovakvih okvia. Janući je odgovoran za neke od najboljih mejnstrim serija u Britaniji, prvenstveno „The Thick of it“, da bi svoju političku satiru prebacio u SAD i stvorio „Veep“ iliti „Potpredsjednicu“. Uskoro nam stiže i dugometražni film „Staljinova smrt“. Sajnfeld je svojevremeno napravio TV revoluciju svojom serijom „ni o čemu“.
Običan život može da bude dovoljno nenormalan u svojoj normalnosti, a tu je Armando briljirao. Bilo da se radi o domu za srednjovječne muškarce ili tutorijalu za formatiranje oproštajnog pisma, skečevi ni u jednom momentu ne izgube na kvalitetu. Ovakve emisije bi mogle poslužiti nama kako vodilje u kome pravcu bi humor trebao da ide, ako ga ikada namamimo da se vrati.
Ove i slične serije stvarno nisu za svakoga i to ne mislim ni na momenat u pretencioznom kontekstu, jer je ova vrsta humora jako specifična i ima konkretnu ciljanu grupu. Ja u ovome vidim genijalnost do imbecilnosti (ili obrnuto?) i nadam se da će jos nekoga nešto od ovoga nasmijati bar dijelom onoliko koliko mene i danas nasmijava nakon bezbroj ponovljenih gledanja. Nadrealisti su imalu burek u svemiru, Briti imaju kosmičku brokolu. I kid you not.
(Nemanja Savanović za mondo.ba)