Dođu tako vremena kada testesteron zašuti, estrogen progovori, a muškarac pusti suzu izdajnicu. Evo nekoliko filmova uz koje mu suza nije za zamjeriti.
Živimo prema kombinaciji pisanih i nepisanih pravila. Pisana su ona koja bi, bar na papiru, trebala važiti za sve. Nepisana variraju od onih opštih - da će telefon uvijek zvoniti dok ste indisponirani u mokrom čvoru; nacionalnih - naši ljudi će uvijek bojkotovati žmigavac da ne odaju dušmanima svoje iduće poteze; do onih porodičnih komentara kad god vijesti kažu da se Americi desilo nešto loše: „Dabogda zemlja pukla pod vama, ali da se tarete jedni od druge dok propadate“. To je autohtoni domaći brend koliko i srbački veš. Rebrasta potkošulja, za njeno zadovoljstvo. Kao što čak i ubistvo ima izuzetak, ako je u samoodbrani, tako i ostala pravila imaju svoju sivu zonu.
„Snažni muškarci takođe plaču“, kaže Veliki Lebovski iz istoimenog filma. Dok mi je televizor diktirao šta ću gledati, smatrao sam da postoje tri izuzetka kada je i muškoj djeci oproštena suza. Mislim, naravno, na smrt Bambijeve mame, kraj „Kose“ i palac Švarca koji ostaje iznad lave nakon što se Terminator spusti u istu. Validna tri straha odrastanja, ako su ikada postojala neka. Smrt roditelja, smrt u ratnom ludilu i smrt kibernetičkog organizma, živog tkiva preko metalnog endoskeleta. Kako smo odrastali prioriteti su nam se mijenjali, postajali smo kenjkaviji na više stvari nego što smo bili spremni priznati.
Ma koliko bili ili barem mislili da smo pametni, svi imamo i one najjeftinije emocije koje će odvratni ljudi uvijek koristiti. Zato će publika moći pronaći humanost u prokletom „Forestu Gampu“ i istinitost u mogućnosti da Džordž Kluni može biti samohrani otac. Na našu sreću veliki filmovi trpe prolazak vremena, pa i danas, lakše nego ikada, antipodi pomenutih gluparija su nam na dohvat ruke. Sada nam je na samo par klikova dostupno božanstvo zvano Breson, familija koja je skladnija od naše u filmovima Ozua, bog koji nam nije poznat kod Drejera...
Amerikanci imaju taj izraz „too close to home“. U slučaju filmova to je onda kada pametne filmadžije udare u one emocije koje i od najracionalnijih prave sujevjerne. Pokušavamo otjerati zlu ćud ni ne spominjući neke teme da ih slučajno ne bi prizvali na sebe. U tim varijantama bolest je najčešći povod. Sarah Polley gradi „Away From Her“ na relativno jednostavnoj, ali ekstremno funkcionalnoj premisi. Idilu bračnog para narušava Alzhajmer. Njen par je stariji, ali ne onoliko star da se takve dijagnoze skoro pa podrazumijevaju. Fiona i Grant su u godinama ubiranja plodova proteklih godina. Sama smrt odstrani nekoga iz života, ali Alzhajmer odstrani samo mozak, ostavljajući tijelo kao bolan, svakodnevan podsjetnik izgubljenog. Oni koji imaju sreću da ih zaobiđe prevremenska fizička i psihička erozija dočekaju zajedničku starost.
„My Love, Don't Cross That River“ je korejski dokumentarni film o posljednjim godinama braka i saživota jednog para koji je trajao 76 godina. Znam šta mislite – stari Azijati? Imao si nas još kod prošlog filma i oboljelih od Alzhajmera, mislim da ćemo preskočiti izlazak ovaj vikend i posvetiti se suicidu ispred TV-a. Takva je tema, stisnite zube. Ljubav i romansa često preliju bračne okvire. Moralno upitno, ali ne nužno i manje intenzivno. „Brief Encounter“ je film koji je u vrijeme poslijeratnog eskapizma ponudio drugačiju romansu. Po tekstu autora koji je bio homoseksualac i koji je tekst „prilagodio“ prihvatljivom muško-ženskom odnosu, David Lean je snimio film ne tako daleko od svojih privatnih dogodovština, film koji je ''Guardian'' proglasio najboljim romantičnim filmom svih vremena. Nakon prevare valjda slijedi razvod.
U „Make Way for Tomorrow“ razilaženje glavnih likova nije usljed prevare već zbog Velike depresije i svog pakla koji je nosila. Stasao radeći nijeme filmove i najboljeg filma braće Marx, McCarey prikriva muku humorom, ali ne do samoga kraja. Kako jedan kritičar reče - veliki filmovi vam precizno pokažu situaciju, bez „uputstva“ kako treba da se osjećate po tom pitanju. To je suštinski istinito za sve filmove iz ove liste. „Make Way for Tomorrow“ je skoro zaboravljeno remek- djelo američkog filma.
Nisu ovakvi filmovi rezervisani samo za igranu formu. Pogledajte „Graveyard of Fireflies“ i vidite da animirani ratni pakao po emociji može da stane na liniju skoro svim igranim ratovima.
Dokumentarci imaju taj adut i težinu stvarnog života, najstrašnije vrste života. Pogledajte, molim vas, „Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father“. U slučaju da ne osjetite nešto, javite se redakciji, neku crninu da vam organizujemo, jer ste mrtvi iznutra. Cijela potkategorija mogu biti filmovi sa psima. Od animiranog „The Fox and the Hound“ preko sentimentalnog igranog, a ne animiranog Disney hita „Old Yeller“ pa sve do „Hachika“ (originalnog japanskog, ne onog sa Richardom Gereom kome se ni Lesi ne bi vratio).
Ukusi su različiti, kažu oni koji nikada nisu probali Makroprom sokove, a vi prelistajte malo pomenute naslove i proberite nešto od pomenutih filmova. Zapamtite, muškarci se dijele na one koji priznaju da su plakali gledajući „Bambija“ i one koji to ne priznaju.