Muzičari nisu menadžeri, oni su muzičari, stvaraoci, izgubljeni u vremenu i prostoru... (Petar Topalović)
Pričati o problemima na muzičkoj sceni BiH značilo bi beskrajno dugo nabrajanje stvari koje ne funkcionišu, ne postoje, nisu uređene...
Uprkos svemu, talenat i entuzijazam često pobijede tmurnu perspektivu, pa se ne možemo požaliti da muzičara i bendova nema. Ali, muzičari i bendovi se mogu požaliti da nema nastupa, a nema ih jer nema ljudi koji bi se profesionalno bavili ugovaranjem svirki.
U stvari, nije da nema. Ali, buking menadžeri koji se svojim poslom bave ozbiljno, uglavnom rade za bendove koji su veliki, uspješni i već afirmisani. Oni koji teže da to postanu – imaju ozbiljan problem.
Zašto su stvari ovakve pitali smo ljude koje se ovo direktno tiče.
Muzičar, event i buking menadžer Darko Đekić iz Banjaluke kaže da je izuzetno važno da bendovi imaju dobru logističku podršku, dakle nekoga ko bi mogao uspješno da promoviše njihova djela i da dogovori nastupe u gradu i regionu.
„Ipak, kod nas se, čini mi se, taj problem nedostatka menadžera nije pokazao kao presudan faktor za napredak, ili bolje rečeno opstanak scene. Mislim da je jedan od osnovnih problema nedostatak masovnosti publike i interesovanja za novija autorska djela, a posebno za alternativnije muzičke pravce. Nekako, kod nas se sve svelo na neke ’šund’ pravce koji nemaju veze s umjetnošću, a čudno je što upravo takva djela dopiru do publike i publika ih masovno prihvata. Dokaz su milioni youtube pregleda za nekoliko dana kada domaće ’zvijezde’ objave neku numeru, a svega nekoliko hiljada pregleda za godinu ili više dana za autorske bendove alternativnijih pravaca“, kaže Đekić za MONDO.
Glavni i odgovorni urednik portala muzickazona.ba Haris Suljović iz Sarajeva smatra da uspjeh i opstanak benda direktno zavisi od menadžera.
„Nažalost problem je velik, jer ako nemamo menadžera koji će se boriti za naše autorske bendove i moram dodati izvođače, muzička scena će propasti. Samim tim, manjak kvalitetih menadžera dovodi do manjka bendova, a to do raspada scene. Naravno u tome svemu ključnu stvar igra novac. Da li ga uopće ima u našoj sceni? Odgovor je - nema, zato što današnji bendovi, ili barem njih 90 odsto njih ne zna napraviti kvalitetnu pjesmu, a oni i koji znaju, naprave odličnu stvar na engleskom jeziku, što automatski znači da im je budućnost upitna“, ističe Suljović.
Sličnog je mišljenja i kompozitor i frontmen benda „Sopot“ Petar Topalović iz Banjaluke.
„Nedostatak kvalitetnog menadžera je jedan od osnovnih problema svakog autorskog benda. Muzičari nisu menadžeri, oni su muzičari, stvaraoci, izgubljeni u vremenu i prostoru. Nisam upoznao mnogo muzičara - kompozitora koji imaju i nevjerovatne menadžerske sposobnosti. Ima ih ali, su u manjini. A ne mogu ni da se sjetim nekoga kod nas ko zaista dobro radi ovaj posao. U regionu da, ali u BiH – ne“, naglašava Topalović.
"Čini mi se da dobar dio ljudi koji su na ovaj ili onaj način involvirani u scenu, nisu baš svjesni količine posla, obaveza, odgovornosti i stresa koji ovaj posao nosi sa sobom“
Frontmen benda „Važno obavještenje“ Đorđe Knežević iz Banjaluke kaže da je nedostatak menadžera definitivno jedan od razloga zbog kojeg autorski bendovi ne nalaze put do publike.
„Iz ličnog iskustva znam da ne postoji osoba koja bi bila veza između bendova i vlasnika lokala u kojima se svira ili organizatora festivala. Recimo ukoliko neko iz Banjaluke želi da svira u Sarajevu, najčešće se to dešava tako što neki bend probije led, pa onda po preporuci tog benda i ostali dobiju priliku. Dakle, nemamo nekog ko dovoljno poznaje scenu, ko bi bio most između benda i organizatora koncerata i svirki“, rekao nam je Knežević.
Muzički novinar David Jojić kaže da dobar dio bendova ne shvata važnost promocije autorskog materijala.
„Mislim da ni sami bendovi nisu dovoljno svjesni koliko im je potreban ovaj „bonus“ član benda. Većina njih ne shvata važnost promocije autorskog materijala, a to osim kvalitetnog menadžera podrazumijeva i komunikaciju sa medijima. Većina njih smatra da su objavom pjesme na YouTube kanalu i društvenim mrežama završili posao, i da treba da se opuste i čekaju da ih organizator nekog festivala pozove da sviraju. To, nažalost, ne funkcioniše tako. Drugi problem je što su danas svi muzičari koji žele da se bave autorskim radom zapravo u nezavidnoj finansijskoj situaciji pa su samim tim u strahu od dodatnog troška ako angažuju menadžera“, dodaje Jojić za Mondo.
David kaže da poznaje nekoliko ljudi koji se bave ovim, ali da oni to rade isključivo iz altruističkih poriva.
„Poznajem svega nekoliko ljudi koji taj posao obavljaju isključivo iz ljubavi prema muzici. Profit koji oni ostvare je oko 10 odsto od pogođene cijene nastupa, što je zaista malo uzevši u obzir da bendovi zarade najviše 200 do 300KM po nastupu. Zbog toga ni ovi menadžeri se ne mogu posvetiti u potpunosti ovom poslu, već im to dođe samo kao hobi i sitna dodatna zarada“, ističe.
Darko Đekić ima ovo iskustvo u svojoj profesionalnoj biografiji, ali kaže da se ne isplati.
„Ja sam godinama pokušavao i dobrim dijelom uspijevao da dogovorim brojne nastupe za naše bendove u regionu. Međutim, tu se pojavljuje i problem finansijske samoodrživosti i te finansije diktiraju učestalost vaših nastupa. Na žalost, danas su takva vremena da kvalitetan muzički proizvod ne garantuje uspjeh, dok komercijalan proizvod prolazi, iako nužno ne mora da bude kvalitetan. Takva nam je publika. Dakle, važno je imati menadžera koji je povezan sa organizatorima festivala, vlasnicima klubova, i slično, ali prevashodno je bitno imati dobar i za publiku interesantan muzički proizvod“, smatra Darko.
Većina naših sagovornika se slaže da je malo onih koji se bave bukingom, jer je zarada slaba.
„Izgleda da su se oni koji su se ranije bavili ovim okrenuli tribute ili cover bendovima s kojima mogu nešto zaraditi. Znam nekoliko starijih koji se drže većih bendova poput Štuka, ali to su veoma iskusni ljudi koji u mlađim bendovima odmah mogu vidjeti jesu li „money making“ materijal ili ne. Ali nekada dovedu mlađe bendove da sviraju s ovim iskusnim, daju im šansu, ali, nažalost, bendovi ih ne iskoriste“, kaže Suljović.
Savo Drakulić, urednik portala Bosonoga dodaje da neisplativost nije jedini razlog zbog koga se gotovo niko ne bavi ovim poslom.
„Buking menadžeri su zaduženi da bendu osiguraju i isplaniraju nastupe, da organizuju turneje, dogovaraju tehničke uslove, pregovaraju o cijenama, o rajderima, brinu se o logistici, pa čak i promotivnim aktivnostima. Dalje, govorimo o poslu koji bukvalno nema nikakvo radno vrijeme. Ovako pobrojano, ne djeluje baš kao mačiji kašalj, zar ne? Dakle, treba vam jezivo sposobna osoba koja je mali bog organizacije i komunikacije na raznim nivoima, koja posjeduje priličnu količinu znanja iz potpuno različitih oblasti, a o iskustvu da ne pričamo. Ovdje se negdje krije odgovor na vaše pitanje i to defintivno nije posao za svakoga. Čini mi se da dobar dio ljudi koji su na ovaj ili onaj način involvirani u scenu, nisu baš svjesni količine posla, obaveza, odgovornosti i stresa koji ovaj posao nosi sa sobom“, objašnjava Savo za Mondo.
Vlasnici klubova, pabova i barova skloniji su tome da bukiraju cover bend koji svira hitove, nego bend koji izvodi isključivo autorsku muziku.
Petar Topalović smatra da kvalitet uvijek nađe put do publike, pa mu zato treba dati šansu.
Festivali su gotovo jedina šansa autorskim bendovima da prezentuju svoj rad i stvaralaštvo
„Mislim da bi se mnogi vlasnici lokala iznenadili kada bi u svoj repertoar jednom mjesečno uvrstili i jedan autorski bend. Da, to jeste investicija. Ali, ne treba potcjenjivati publiku, odnosno goste tih lokala. Siguran sam da bi željeli čuti jednom mjesečno nešto što ne slušaju svaki vikend. Dakle, to je dugoročna investicija koja treba da obezbjedi vjernost svojih klijenata“, smatra Petar.
Đorđe Knežević kaže da ima svijetlih primjera koji pobjeđuju statistiku.
„Cover bendovi manje koštaju. Ako plaćate autorski bend plaćate 15 proba koje su potrebne da se napravi jedna pjesma, plaćate snimanje albuma, plaćate snimanje spota, plaćate žice, palice itd. Tako da se autorskim bendovima zaista ne isplati da sviraju za 200-400KM. Ako plaćate cover bend onda plaćate dvije probe koje su potrebne da se taj bend usvira kada svako skine svoju dionicu.
Međutim i tu ima izuzetaka. Recimo bend Makao koji je cover bend iz Beograda košta jako mnogo zbog toga što ulaže jednako vremena da dobro zvuče kao autorski bend.
Sa druge strane bend Silente ima pjesmu „Terca na tišinu“ koja je hit. Ne može mi niko reći da nema isplativosti da neko njih dovede da naprave koncert. Ili bend „Ničim izazvan“. Međutim, gazde za njih ne znaju, a opet nema tog nekog ko će napraviti konekciju“, kaže Đorđe Knežević.
Ali, ne razmišljaju svi isto.
„Vlasnici pabova su prinuđeni da se okreću cover bendovima, jer među autorskim nema onih koji bi mogli da iznesu tri sata svirke sa svojim pjesmama. Računica je jasna, cijena autorskog i cover benda je približno ista, i samim tim vlasnicima je lakše platiti jedan bend koji će svirati tri sata poznatog repertoara, nego po istoj cijeni autorski bend koji teško da može sastaviti sat vremena svog materijala. Iz toga razloga mislim da pabovi i klubovi nisu idealno mjesto za promociju autorskog rada, već isključivo festivali“, dodaje David Jojić.
Festivali su, dakle, trenutno jedina šansa bendovima da svoj rad predstave široj publici.
Međutim, osim Demofesta, koji je konceptualno u potpunosti posvećen mladim bendovima, i čiji je doprinos njihovoj afirmaciji neupitan, teško da možemo izdvojiti još neki festival kod nas koji je naklonjen bendovima čija je karijera na početku.
„Festivali su gotovo jedina šansa autorskim bendovima da prezentuju svoj rad i stvaralaštvo, s obzirom da su gotovo izbačeni iz lokala i klubova. Tako da su oni ključni za opstanak naše scene. Problem je što se većina festivala organizuju u junu i julu i onda prazan hod do sljedećeg ljeta. Šta raditi u međuvremenu?“, kaže Petar.
Slično misli i Savo Drakulić:
„Festivali su ubjedljivo najbolja stvar za neafirmisane bendove, kada su u pitanju koncerti. Oni podrazumijevaju nastupe više izvođača i jednostavno je: imate šansu da se predstavite većem broju ljudi. Ako gledate iz ugla benda, svi posjetioci festivala su potencijalna publika na vašem narednom nastupu. Da li ćete svirati pred 15 ili 1015 ljudi, manje je važno, ako to zaista volite.
Ako imate dobru muziku i dobru poruku i ukoliko me, kao posjetioca, ubijedite da ste iskreni u tome što radite – eto mene opet. Spomenuti festivalski termini za neafirmisane bendove su maltene svuda u svijetu isti, osim na festivalima kojima je cijeli koncept zasnovan na promociji takvih bendova, kao što je npr. Demofest. Izuzeci od ovog pravila su procentualno minorni.“
Haris smatra da je svaki nastup važan, makar bio i „popunjavanje tišine“.
„Nekad mi se čini da festivali koji nisu kao Demofest ubace neki mladi bend samo kako bi popunili line-up, da pjevaju nekolicini ljudi koji dođu oko 18 časova na festival. I to je velika stvar, nemojte me pogrešno shvatiti, ali danas su vremena mnogo drugačija, i bendovi imaju mnogo načina da se dokažu, ali nažalost ne znaju“, naglašava Suljović.
Upornost je važna, slaže se i Jojić:
„Činjenica je da na tim festivalima uglavnom budu u drugom planu, ali moraju biti svjesni da je to normalna stvar. Uspjeh se ne postiže tokom jedne noći. Potrebno je mnogo rada, sviranja, nerviranja i kreativnosti da bi stvorili nešto što je novo i drugačije. Samo sa ovim radom mogu doći sa pozicije predgrupe do headlinera“, istakao je David.
Na kraju, pitali smo kako svi zajedno možemo da pomognemo.
„Idite na koncerte autorskih bendova. Podržite ih tako što ćete platiti kartu, kupiti ploču, disk, majicu, popiti piće. Ako smatrate da su zaista dobri, podijelite njihovu pjesmu sa prijateljima, budite njihov lokalni "promoter" ili nađite neki drugi način da ih podržite“, kaže Savo.