Dupke pun banjalučki "Kastel" zdušno je horski "i pjevao i plakao" uz sevdalinke koje je prethodne večeri izvela Amira Medunjanin, muzička diva svjetskog kalibra.
Amira Medunjanin nije samo sarajevska, bosanskohercegovačka, eksjugoslovenska niti balkanska zvijezda.
Ona je svjetsko čudo, čiji bi glas otopio i ona natvrđa srca, što se moglo vidjeti na samom ulasku u banjalučku tvrđavu "Kastel", gdje je nekoliko hiljada Banjalučana strpljivo čekalo u redovima da čuju glas ove Sarajke.
A kad je pustila "avaz", činilo se da na bini ima barem sedam pratećih vokala!
Bilo je tu svega, suza, tuge, ljubavnih jada, ali opet najviše ljekovitog smijeha na licima svih generacija banjalučke publike, koja je skoro tri i po sata istinski uživala u muzici, pjesmi i lijepoj ljetnoj večeri.
Amira je koncert otvorila sevdalinkom "U đul bašči" i prisjetila se da je na "Kastelu" nastupala prije sedam ili osam godina, a u Banjaluci posljednji put 2017. godine u Banskom dvoru.
"Zovite me češće", rekla je i na samom startu prekršila "sve protokole" predstavivši bend Bojana Zulfikarpašića (klavir), Zvonimira Šestaka (kontrabas) i Antu Gelu (gitara), s kojima sarađuje više godina, a posebno je istakla "11 gracija", odnosno članica banjalučke filharmonije uz izvinjenje "da im nije zapamtila prezimena"?!
Kad je pustila glas u "Moj dilbere", ali ne izvornoj, već svojevrsnoj "feminističkoj verziji" ove sevdalinke, objasnila je da je u starim pjesmana "vazda žena donja" i da je to morala da promijeni.
Uslijedile su "Snijeg pade na behar na voće", "U Stambolu na Bosforu", "Zapjevala sojka ptica", "Što te nema", te poneka makedonska, međumurska ili zagorska narodna pjesma, a kad je opet mimo svih protokola i bez muzičke pratnje otpjevala "Otkako je Banjaluka postala", koja je jedna od omiljenih pjesama njene majke, dobar dio publike je "naglas" jecao i pjevao, a ostalima nešto čvršće prirode se naježila svaka dlaka na tijelu.
Ovako je nastala najljepša sevdalinka
Amira je "opjevala" i neke rokenrol numere u drugačijim džez/sevdah aranžmanima poput Azre (Ako znaš bilo što), ali i neke evergrine Zdravka Čolića (Tvoje oči), Kemala Montena (Dušo moja) ili Olivera Dragojevića (Podsjeti me što to biješe ljubav)...
Ipak, ono što Amiru u ljudskom smislu izdvaja od ostalih je njena prirodnost, jednostavnost , duhovitost i spontana komunikacija sa publikom.
Saznali smo iz njenih ustiju da je "birvaktile" pojela "proteina" (komaraca) u Arilju dovoljno za tri godine, kako je kao dijete željela da postane glumica zbog filma Dušana Kovačevića "Ko to tamo peva" i onda opet samoicijativno počela da pjeva: "Nesrećnik sam od malena...", a pijanista Zulfikarpašić vrtio glavom u nevjerici.
"Rekla sam to G. Kovačeviću u Ateljeu 212 jednom prilikom. Hm, nije mu bilo pravo", dodala je Amira uz salve smijeha oduševljenih Banjalučana.
Ne, to nije bila izrežirana farsa, već njena jednostavna ljudska priroda.
Publika je potom počela kao na "svadbama" da "naručuje" pjesme, a Medunjaninova je svaku, ali svaku od njih, uredno otpjevala, barem po jednu strofu, usput pričajući anegdote iz kojih se između ostalog, izrodila imitacija najvećih hitova legendarne Josipe Lisac "O jednoj mladosti" i "Gdje Dunav ljubi nebo".
Banjalučani bi Amiru "natjerali" da ostane do zore, ali ta skoro tri i po sata su bila previše za druge, nikako za nju.
Kao i svaki put, ostavila je za kraj "Eminu" našeg velikog pjesnika Alekse Šantića.
