Sve više aktivnosti oduzima im bezbrižno detinjstvo. Psiholozi: Roditelji ne brinu o mališanama, već o svojim ambicijama.
Poslije treninga kung-fua brzo na čas klavira, a pred spavanje, onako za opuštanje dvočas - šaha. Engleski je ponedjeljkom i srijedom, francuski petkom, a latinski (za napredne osmogodišnjake) subotom. Uz sve to mora se naći mjesta za tenis. I tako sve do puberteta dok se djeca ne opamete i nauče da - ne slušaju roditelje.
Čitava generacija klinaca odrasla je uz sjajnu dječiju seriju "Metla bez drške" i grohotom se smijala nesrećnoj Sofiji kojoj mama Veroslava jedva uspijeva da u raspored između baleta i francuskog "uglavi" pola sata igranja. Isti ti klinci u međuvremenu su postali roditelji baš po mjeri Veroslave iz "Metle bez drške". Nikada nije bilo više roditelja koji su ubijeđeni da će im najveći životni neuspijeh biti ako njihova djeca ne budu, u najmanju ruku, pobjednici Vimbldona. Sve što sami nisu uspjeli, a i ono što njima nije ni palo na pamet da pokušaju, nameću svojoj djeci, pišu "Novosti".
"Nije to tako nova pojava, još je Žorž Bernar Šo pisao o tome ", kaže za "Novosti" psiholog Vladimir Nešić. "Naravno da roditelji mogu i treba da podržavaju djecu i da ih donekle usmjeravaju, ali moraju da imaju mjeru u tome i da brinu prije svega o njihovom interesu, a ne o svojim ambicijama. Ne smiju da primoravaju djecu da se bave stvarima zbog kojih se ne osjećaju prijatno ili da previše očekuju od njih. To vrlo lako dovede do kontraefekta i djeca gube motivaciju. Olport je pisao da djeci treba postaviti visoke ciljeve koji će ih pokrenuti, ali ne previsoke zbog kojih će odustati."
Otkako je Novak Đoković samouvjereno zasjeo na vrh svjetskog tenisa, klinci najviše "stradaju" od, kako se nekad govorilo, bijelog sporta. Malo je roditelja koji ne maštaju o vimbldonskoj travi, a u svakom nespretnom zamahu svog klinca vide bekhende i slajsove dostojne najboljih tenisera. Teniski stručnjaci ne mogu da žive od roditelja koji, istina, ne žale para, ali očekuju nemoguće.
Visoko na listi omiljenih dječijih aktivnosti (omiljenih, naravno, roditeljima) jeste i učenje stranih jezika. Prije nego što nauče da govore, mališani kreću u različita engleska, njemačka i ruska zabavišta. Valjda im je u ovom globalnom svijetu važnije da progovore na nekom svjetskom jeziku, a za srpski - ko još mari.
"Došli smo u situaciju da djeci pravimo CV još od rođenja", priča za "Novosti" Dragana Ćorić, iz udruženja "Roditelj".
"Ako je nečije dijete prohodalo ili progovorilo prije našeg, odmah smo u panici. Roditelji se ne nadmeću onim što su sami postigli već dostignućima svoje djece. Ako nečije dijete ne osvaja nagrade od malih nogu, roditelji misle da u nečemu griješe. Sve ranije upisuju djecu na razne kurseve i školice uzimajući im tako dragocjene dvije ili tri godine bezbrižnog igranja."
Dječiji psiholozi kažu da roditelji moraju da prate kako različite aktivnosti utiču na njihovu djecu, na uspjeh u školi, raspoloženje... Ako im neki sport ili hobi ne prijaju, jednostavno treba da potraže drugi koji će ih učiniti srećnim.
(MONDO/Foto: Guliver/Getty images)