Nakon desetak sati leta od Beograda, Jungle tribe ekipa dolazi na međunarodni aerodrom u Kolombu. Nismo ni slutili da smo stigli u sasvim novi svijet.
Ulazimo u prvi tuk-tuk, očekivajući sasvim običnu vožnju do poznatog turističkog mjesta Negomba, ne nadajući se adrenalinu koji nam donose nesvakidašnja vožnja, priroda i ljudi.
Na samoj obali Indijskog okeana, gdje je smješteno ovo mjesto, dolazimo se u guesthouse. Uzbuđenje nam ne dozvoljava da odemo na spavanje i propustimo trenutke uživanja na ležaljkama, u ranoj zori u kojoj pronalazimo spokoj. Misli su nam nošene zvucima talasa, a čula nadražena osjetima nepoznatog.
Neispavani, ali ipak puni energije, jutro provodimo u obilascima holandskog kanala, voćne pijace, trgova i ulica punih ljudi, automobila i životinja. Željni mora, sunca i plaže, popodne provodimo opuštajući se na obali. Umor nas sustiže i sumrak dočekujemo u postelji sobe guesthousa.
Novi dan nam šalje novi izazov, put do Kendija, grada-džungle u samom središtu Cejlona, obrazovnom i ekonomskom centru ostrva. Na putu srećemo lijepa i ljubazna lica, koja nam poklanjaju svoje osmijehe, nude pomoć i svoja mjesta, kako bismo se osjećali što prijatnije u njihovoj otadžbini.
Čarobna priroda ovog nevjerovatnog grada ostavlja nas bez daha. Saputnici na ulicama su nam slonovi i majmuni, a pejzaži polja pirinča i čaja, stijene prepune ananasa, slike nepojmive evropskom svijetu. Jungle tribe putovanje, kao i uvijek puno novih stvari, nepoznatih, novih i toliko zanimljivih!
Pogledom u nebo pronalazimo svoj slijedeći cilj, budistički hram smješten na najvišem brdu grada. U hramu srećemo budiste, koji su odlučili da život posvete vjeri i borave u hramu. Zatičemo ih kako puštaju zmajeve u nebo, misleći da je tamo raj, ne znajući da je raj upravo u njihovoj zemlji, Šri Lanki. Pod bosim stopalima osjećamo samo hladan, vjekovima star kamen. Dječaci nam govore o budizmu, pokazuju nam stare spise i upućuju nas na najljepši pogled na grad. Pod vidikovcem se pruža cio grad i jezero puno dobroćudnih komodo zmajeva.
Opraštamo se od malenih sveštenika i upućujemo se ka Pinaveli, sirotištu za slonove. Jašemo ih, mazimo i kupamo i uživamo u osjećaju pripitomljavanja ovih velikih, divljih životinja, dok nas prskaju vodom iz svojih surli. Put nastavljamo ka Sigiriji, stijeni poznatijoj kao Lavlja kandža, koja se od 1982. nalazi na UNESCO spisku svjetske baštine.
Od zasluženog odmora, ljetovališta Hikaduve, dijeli nas samo šest sati vožnje vozom. To nije voz koji smo očekivali, niti je to samo nekih šest uobičajenih sati, to je najuzbudljivija vožnja koju smo do tada doživjeli.
Na ovom putu osjeti se svaka neravnina, svaki zvuk točkova koji dodiruju šine, vide se putnici koji ulaze u voz prostim uskaknjem i koji isto tako izlaze. Zašto bi i čekali stanicu, kada su naviknuti da stoje na ulaznim vratima i jednostavno iskoče u bujna polja kojima su okružene njihove kuće.
Mi se ipak odlučujemo da sačekamo glavnu željezničku stanicu Hikaduve. Već na stanici upoznajemo druge turiste koji su došli ovdje, kako bi uživali u najpoznatijem surferskom mjestu na ostrvu. Upućuju nas na barove na plaži, u kojima se gostimo plodovima mora i svježe cijeđenim sokovima.
Dok danju igramo društvene igre na pijesku, sunčamo se, ronimo oko koralnih grebena i kupamo se sa kornjačama, noću uživamo u zvucima muzike na plaži i opuštanju. Sedam dana odmaranja u Hikaduvi, upotpunjujemo raznovrsnim obilascima obližnjih mjesta, hramova, farma kornjača i odlascima na safari.
Dolazi trenutak kada moramo da krenemo kući. Došao je kraj našem Jungle Tribe putovanju, sa sobom nosimo samo prljave stvari i potpuno nova, fenomenalan iskustva o kojima ćemo još dugo pričati.
(Za MONDO Vojislav Kalović i Isidora Kušljević)