Kako nastaju razmažene generacije

Prije pola vijeka psihoanaliza i druge psihoterapijske škole uvjerljivo su dokazale da su ona djeca koja su odrasla bez roditeljske ljubavi izrasla u neurotične ličnosti. Na osnovu te činjenice, stvorena je pretpostavka da je za djetetov pravilan razvoj i njegovo buduće mentalno zdravlje najvažnije da mu se dovoljno pokazuje da je voljeno.

Pretpostavlja se da ako nedostatak ljubavi izaziva neurozu, da bi njeno pokazivanje i davanje tvorilo mentalno zdravlje. To je razlog zbog kojeg se mnogi roditelji kojima je stalo da budu dobri veoma trude da djetetu što više i što češće pokazuju ljubav, kao i da izbjegavaju svaku situaciju u kojoj bi dijete moglo da se osjeti nevoljenim ili nedovoljno voljenim.

Posljedica je da su se pojmovi voljeti dijete i vaspitati dijete potpuno spojili i poistovijetili. Odbačen je nekadašnji, srednjoevropski model vaspitanja koji je preporučivao disciplinovanje uz istovremeno izbjegavanje pokazivanja ljubavi, a ustoličen je savremeni model koji preporučuje pokazivanje ljubavi, a disciplinovanje djece čini neostvarljivim.

Posijle više decenija dominacije ovog permisivnog, popustljivog načina vaspitanja, suočeni smo sa njegovim negativnim posljedicama. Umjesto da stvori mentalno zdravu djecu koja su sposobna za samostalni život, ispostavilo se da model tvori egocentrične i narcisoidne odrasle, zainteresovane samo za svoje uživanje, nesposobne da vole, nedovoljno sposobne da kontrolišu impulse i zbog toga sklone nasilju, uzimanju droga, alkohola.

O ovim i čitavom nizu drugih problema koji su nastali kao posljedica popustljivog vaspitanja, veoma dokumentovano piše psiholog dr Arik Sigman u knjizi "Razmažena generacija”. Sigman nas opominje da smo unutar zapadnog civilizacijskog kruga napravili tragičnu grešku kada smo poistovjetili ljubav i vaspitanje, te da je krajnje vrijeme da te pojmove ponovo razdvojimo, piše "Politika".

Danas je jasno da smo bježeći od pretjerano socijalizovanog djeteta otišli u nesocijalizovano dijete, od neuroze u narcisoidnost. Lijek nije povratak na staro jer nije ljubav ta koja kvari djecu. Kvari ih nedostatak disciplinovanja.

Plašeći se da ih djeca neće voljeti, savremeni roditelji su usvojili dječje definicije da je ljubav sve ono što kod djeteta izaziva prijatnost, a da neljubav izaziva neprijatnost.

Moramo ponovo da kolektivno učimo, uključujući i ponekog stručnjaka, da disciplinovanje djece nije izraz neljubavi, nego upravo ljubavi.

Pomozimo djeci da shvate da postoje i veoma korisne stvari koje su neprijatne, a koje dijete mora da nauči i usvoji. I zato je nova formula vaspitanja: ljubav plus disciplina.

(MONDO)