Do sada se mislilo da ljudi koji to rade imaju "društvo" u glavi, ali ovo je zapravo znak zdravog razuma.
Ljudi koji pričaju sami sa sobom postupaju razumno i promišljeno, a ne šašavo, tvrdi neurolog Džil Bolti Tejlor.
"Mnogima od nas dogodilo se da u trenutku stresa naglas sebi daju nekakvu instrukciju - saberi se, smiri se, šta ćemo sad, ili slično. Razgovor sa samim sobom do sada se smatrao znakom nestabilnosti, ali to je zapravo racionalan i otrežnjujući postupak", objašnjava Tejlorova.
"Ako se, suočeni sa nekom poteškoćom ili umorom, naglas bodrite ili naglas preispitujete situaciju, to je znak da vaša svijest pokušava da nadjača podsvijest i daje vam jasnu instrukciju kako da postupite", objasnila je ona.
"Svako ima unutrašnji glas koji ga savjetuje kako da postupi, i nije loše ponekad ga pustiti da se čuje i u stvarnosti", kaže Tejlorova.
Društveni psiholog Geri Vuds dodaje da djeca stalno pričaju sama sa sobom, i kao primjer navodi gunđanje ili ohrabrivanje samog sebe tokom neke igre ili učenja.
"Sa godinama gubimo tu naviku, jer je društveno neprihvatljivo mrmljati sebi u bradu. Ipak, trebalo bi da znamo da je to normalno ponašanje", rekao je Vuds.
On je dodao da se ovo, naravno, odnosi na razumne izjave upućene samom sebi, a ne na uzvikivanje besmislica, što je ipak druga priča.
(MONDO)