Da li mi u osnovi imamo dobru prirodu koju kasnije pokvari društvo,ili je u osnovi loša priroda čovjeka pod kontrolom zahvaljujući društvenim normama?
Pitanje ljudske prirode staro je koliko i civilizacija. Ako pojednostavimo stvari, sve se svodi na pitanje da li su ljudi u načelu dobri ili loši, i to je jedno od osnovnih filozofskih pitanja kroz istoriju. Hiljadama godina, mislioci su raspravljali da li mi u osnovi imamo dobru prirodu koju kasnije pokvari društvo, ili je u osnovi loša priroda čovjeka pod kontrolom zahvaljujući društvenim normama. Psihologija sad nudi neke odgovore, koji se možda ne mogu smatrati konačnim, ali bar donekle rasvjetljavaju temu.
Jedan od načina da se sazna više o osnovi naše ljudskosti je da se posmatra ponašanje beba. Um i ponašanje beba divan su "izlog" ljudske prirode. Bebe su ljudi sa minimumom kulturnog uticaja, nemaju prijatelje, nikada nisu bile u školi, nisu pročitale ni jednu jedinu knjigu. Ne umiju da kontrolišu ni sopstveno telo, pa piške kad stignu, ne govore - onoliko su blizu nevinosti koliko je to uopšte moguće kada su ljudi u pitanju.
Jedini problem je u tome što ih činjenica da još ne umiju da govore sprečava da iznesu svoje mišljenje. Kada psiholozi vrše istraživanja, obično se od ljudi traži da učestvuju u eksperimentima, daju im se uputstva, ili se od njih očekuje da odgovore na neka pitanja, u svakom slučaju, podrazumijeva se verbalna komunikacija. Bebe su cakane, ali nisu baš idealni ispitanici. Nisu "poslušne", jednostavnije rečeno. Šta su onda smislili radoznali psiholozi?
Na sreću, postoji način da se dođe do saznanja, bez obzira na to što bebe ne govore. One će posegnuti za objektom koji je predmet njihove želje, duže će gledati u nešto što ih je iznenadilo... U genijalnim eksperimetima sprovedenim na Jejlu posmatrane su upravo ove reakcije. Rezultati istraživanja pokazuju da čak i najmlađi ljudi, bebe, imaju osjećaj za dobro i loše, i instinkt da se radije okrenu dobrom.
Kako ovo može da se utvrdi eksperimentom? Zamislite da ste vi beba. Pošto imate kratak raspon pažnje, eksperiment će biti kraći, i podrazumijevaće više zabave od uobičajenih psiho-testiranja. U osnovi je u pitanju lutkarska predstava, pozornica je svjetlozeleno brdo, a lutke su na štapu... trouglasta, okrugla i četvrtasta u jarkim bojama. Tokom kratkog komada jedna od lutaka pokušava da se popenje na vrh brda, bori se i na kraju pada nizbrdo. Zatim se u radnju uključuju i druge dve lutke, od kojih jedna "junaku" pomaže da se popenje, podupirući ga, dok druga "minira" akciju gurajući ga dole.
Ovde se već na početku dešava nešto nevjerovatno, u kontekstu psihologije čovjeka. Svi ljudi su u stanju da interpretiraju događaje u smislu navedene priče. Lutke su samo oblici, one nemaju lice, ne proizvode nikakve glasove, niti iskazuju emocije svojstvene ljudima. One se samo kreću, ali pošto je to kretanje svrsishodno, već samim tim otkriva se njihov karakter. Možete tvrditi da ovo "čitanje misli", ili "učitavanje", čak i kod odojčadi, pokazuje da je u osnovi naše prirode da vjerujemo drugima.
Ali, ono što se dalje dešava zapravo odgovara na pitanje od kojeg smo krenuli, pitanje ljudske prirode. Nakon predstave, djeci su približenI oblici - lutke, tako da mogu da ih dodirnu, uzmu ili pomiluju, a ispostavilo se da će djeca u najvećem broju slučajeva posegnuti za "dobrom" lutkom, onom koja je pomagala drugoj u penjanju uz brdo. Ovo se može protumačiti samo ako se događaji u predstavi tumače u kontekstu motivacije, oblici se nisu kretali nasumice, njihovo kretanje je uvijek izazivalo posljedicu, dobru ili lošu. Djeci je pokazano da ako jedan oblik želi da pomogne onom koji se penje, penjač će stići na vrh (i to je tako dobro), a ako lutka želi da odmogne penjaču, on će pasti (i to nije dobro).
Da bi potvrdili rezultate, istraživači su ponovili ogled "na bis". Bebe su onda vidjele drugačiju scenu, u kojoj penjač može da izabere da li će se kretati ka "pomagaču" ili ka onome ko mu otežava kretanje. Vrijeme i pažnja sa kojom su djeca gledala ovu scenu, otkrili su mnogo o njihovim očekivanjima u pogledu ishoda. Ako se penjač kretao ka pomagaču, dječja pažnja trajala je kraće, ali ako bi se kretao ka "lošoj" lutki, bebe su znatno duže i sa većom pažnjom gledale scenu. Ovo ima smisla samo ako su bebe bile iznenađenje time što se penjač kretao ka "lošoj" lutki.
Kretanje ka "dobroj" lutki je odluka koja je u skladu sa očekivanjima, sa srećnim krajem, i očigledno je da bebe upravo to očekuju. Kad se penjač kretao ka lutki koja mu je otežavala penjanje, bebe su bile iznenađene, i to vjerovatno u istoj mjeri u kojoj bi odrasla osoba bila iznenađena ako bi vidjela drugog čovjeka koji se baca u zagrljaj nekome ko ga je upravo gurnuo na zemlju.
Bebe sa svojom prirodom neuprljanom životnim iskustvom očigledno imaju određena očekivanja u pogledu ljudskog ponašanja. One očekuju da ljudi budu - dobri. Ne samo da umiju da protumače motivaciju koja stoji iza kretanja lutke, već jasno daju prednost "dobroj" motivaciji u odnosu na "lošu", prenosi BBC.
Ovo, naravno, ne zatvara raspravu o ljudskoj prirodi. Cinici bi mogli da kažu da je to samo dokaz da su deca zainteresovana za sopstvenu dobit (u ovom slučaju penjanje na vrh brda), i da očekuju od drugih da im u tome pomognu. Ali, ovaj eksperiment ipak u najmanju ruku pokazuje da je naš um dovoljno moćan da svijetu da smisao, da prozre motivaciju i kad nema neverbalne komunikacije, i možda najvažnije, da je u našoj prirodi da spoznamo i izaberemo prijateljstvo umjesto neprijateljstva. Reklo bi se da je osnova na kojoj se izgrađuje naš moral u svojoj suštini ipak - dobra. I da su ljudi, većinom, ipak u svojoj suštini dobri.
(MONDO)