Zašto smo radoznali

Kuvanje je nešto što svi uzimamo zdravo za gotovo, ali nova teorija sugeriše da bismo da nismo naučili da kuvamo još bili na nivou šimpanzi. Ne samo da bismo ličili na njih, već bismo, takođe, morali veći dio dana da provedemo u žvakanju. Kuvanje, dakle, ima neku svrhu.

Možda će vas ovo razočarati, ali pošteno je da vam kažemo da, šta god bile vaše dugoročne ambicije, vaši životni ciljevi, dalje čitanje neće ih unaprijediti. Čitanje ovoga što slijedi neće vas spriječiti da osjećate glad. Neće vam donijeti nikakve informacije koje su od životnog značaja. Malo je vjerovatno i da će vas učiniti privlačnijim suprotnom polu. Ali, ako vam kažemo da ćete možda saznati nešto više o djetetu koje živi u svakome od nas, možda ćete poželjeti da čitate dalje, ponijeti radoznalošću? Pa šta se to dešava u našem mozgu kad je radoznalost jedna od osobina bez kojih je nemoguće shvatiti ljude kao vrstu?

Priroda čovjeka određena je radoznalošću. Često, najčešće čak, kada su u pitanju potpuno beznačajne stvari. Radoznalost nas nagoni da se ponašamo krajnje neproduktivno, da čitamo vijesti o ljudima koje za života nećemo sresti, ili da saznajemo više o mjestima na koja nikad nećemo otići. Čovjek prosto voli da dobije odgovore, čak i kada oni ne donose nikakvu očiglednu korist.

Iz evolutivne perspektive, to je misterija. Evoluciju obično doživljavamo kao, pa, najkraće rečeno "vještinu preživljavanja najsposobnijih". Pa kako smo onda evoluirali tako da toliko vrijemena gubimo na zadovoljenje potrebe koja nema veze sa preživljavanjem i nastavljanjem vrste? Zar ne bi trebalo da smo tokom evolucije postali malo fokusiraniji kao vrsta?

Korijeni ljudske radoznalosti leže u činjenici da čovjek tokom cijelog života, za razliku od drugih sisara, u sebi zadrži nešto djetinje. Na fizičkom planu to se odražava relativno slabom maljavošću, i prilično velikim mozgom u odnosu na tijelo. A život obilježen radoznalošću i razigranošću je posljedica na duhovnom, ili, ako hoćete, mentalnom planu.

Ovo nas čini s jedne strane slabijom vrstom od ostalih primata, ali, sa druge strane, činjenica da ostajemo radoznali čitavog života dala nam je kapacitet da učimo i dubok osjećaj privrženosti ljudima oko nas. I upravo ta sposobnost da učimo koja korijen ima u radoznalosti omogućila nam je da napredujemo, jer zahvaljujući njoj možemo da upijemo toliko znanja iz našeg okruženja, pa i iz kultura koje nam nisu bliske u startu. Čak i u odraslom dobu sposobni smo da učimo nove vještine, i razvijamo nove obrasce razmišljanja, što nam povećava sposobnost prilagođavanja novim okolnostima.

U svijetu vještačke inteligencije, naučnici se već dugo bave istraživanjem razvoja ponašanja u odnosu na različite algoritme učenja. A zaključak koji se nameće uvek je činjenica da čak i najsavršeniji algoritam učenja u jednom trenutku "pada" ako nema ohrabrujućeg impulsa koji navodi na "još samo malo saznavanja novog". Kad to izostane, zapadne se u kolotečinu oslanjajući se na isto "vrijeme odgovora" iznova i iznova, dakle stagnira se. Naučnici su zatim prilagodili algoritam tako da dobije neku vrstu "nagrade" ako potraži novo rješenje. Kada su programi bili tako podešeni, s vremena na vrijeme, ustaljena ruta bila bi napuštena da bi se potražilo novo rješenje. To "istraživanje" ostavlja neke kratkotrajne posljedice u smislu efikasnosti, ali dugoročno ima pozitivan uticaj jer program "uči" i spoznaje nove mogućnosti, prenosi BBC.

Pa, tako nekako je išla i naša evolucija. Radoznalost je prirodno "podešavanje" koje nam donosi "nagradu" kad pokušamo nešto novo. Kao vrsta smo se razvijali tako da smo skloni napuštanju "utabanih staza" da bismo isprobali nešto novo, čak i ako na prvi pogled to djeluje kao gubljenje vremena. Zato što osjećamo da sve što smo danas naučili može da nam bude korisno u danima koji su pred nama.

Sa stanovišta svrsishodnosti, bilo bi idealno kada bismo mogli da "predvidimo" koja bi znanja mogla da nam zatrebaju u životu i skoncentrisali se samo na to. Srećom, u komplikovanom, veličanstvenom svijetu u kojem živimo, nemoguće je procijeniti šta bi nam moglo biti korisno u budućnosti. I zato čovjek nije evoluirao u biće smrtno dosadno, puno straha od novog i nepoznatog, koje se boji da će se izgubiti, i koje nikad neće pokušati da uradi nešto što do tada nikada nije, samo da bi vidjelo šta će se onda desiti... Evolucija nas je učinila "mašinama za učenje", koje se "podmazuju" radoznalošću.

(MONDO)