Šta je potrebno djetetu da bi bilo srećno

Međutim, isto tako postoje i potrebe bez kojih dijete ne može da se razvije u samostalnu, srećnu osobu.

Njihove potrebe nisu samo fiziološke.

Američki dječiji lekari T. Beri Brazelton, profesor Univerziteta "Harvard" i Stenli Grinspen sa univerziteta "Džordž Vašington" u Vašingtonu sastavili su na osnovu dosadašnjih saznanja u oblasti razvojne psihologije spisak potreba koje smatraju ključnim za psihičko zdravlje djece, piše Blic Žena.

Dvojica naučnika navode okolnosti koje su od suštinskog značaja za zdravo psihičko sazrijevanje djeteta.

Prvo mjesto na njihovoj listi zauzima emocionalna sigurnost. Što je dijete mlađe, to je važnije da ima pouzdanu blisku osobu, koja će ga njegovati, hraniti, štiti i maziti. Beba još nema osjećaj za vrijeme, pa opšte osjećanje nezadovoljstva "glad", u trenutku kada se pojavi poznato lice, povezuje sa sljedećim iskustvom: sada će mi biti bolje. Na taj način se stvara prvi odnos povezanosti sa drugom osobom, važan za razvoj iskonskog povjerenja, zahvaljujući kome čovjek prolazi kroz život kao psihički zdrava osoba. Iz iskonskog povjerenja se razvija povjerenje, a iz povjerenja svijest o sopstvenim mogućnostima.

Grinspen i Brazelton i radoznalost smatraju jednom od osnovnih potreba. Osjećaj da su voljena djeci daje hrabrost da se okrenu nepoznatom, da istražuju novo. Međutim, dijete će iskoristiti priliku za sticanje novih iskustava samo ako ima osjećaj da je njemu najbliža osoba u blizini i da će mu pružiti utočište ukoliko nešto krene naopako.

Nova iskustva treba da budu primjerena djetetovom uzrastu, njegovom karakteru, a ne samo očekivanjima i normama roditelja i čitavog društva.

Podrazumijeva se da sva djeca treba da nauče da se ponašaju za stolom, da budu obzirna prema okruženju, saosjećajna i zahvalna. Ali, da li djevojčice baš moraju da nauče da štrikaju? Da li sin mora da igra šah sa svojim ocem? Djeca će biti srećna ako roditelji osjete njihove talente i interesovanja, ako ih podstiču i shvataju ozbiljno, čak i ako oni ne odgovaraju njihovim očekivanjima. Da bi dijete moglo da stiče iskustva, da uči i da se razvija, neophodno mu je priznanje okruženja. "Sposobnost za ohrabrivanje jeste jedna od mogućnosti izražavanja ljubavi prema bližnjima", glasi jedan od principa kineske teorije vaspitanja.

I granice i poznate strukture spadaju među osnovne dječije potrebe. Što su djeca manja, to im svijet djeluje haotičnije. Sve im je nepoznato. Brazelton i Grinspen smatraju da je u ovoj životnoj fazi važno obezbijediti djeci "utočišta" u kojima se dobro snalaze. Dom u koji se uvijek vraćaju, park u kome se igraju, utvrđeni dnevni raspored na koji mogu da se oslone. A šta je sa granicama? Maloj djeci je sve zanimljivo, uključujući i nezaštićene utičnice. Veća djeca su sklona da izazivaju roditelje: "Šta će se dogoditi ako…?" Roditelji koji djeci postave određene granice, pružaju im sigurnost koju ona nesvjesno traže. Ležeran, nedoslijedan, previše slobodan stil vaspitavanja utiče na to da djeca izrastu u haotične osobe, koje ne mogu da se organizuju i nisu sposobne da se uklope u društvo.

Na kraju, za dijete je važna stabilna zajednica. Zavisno od uzrasta, djeci nije potrebna samo pouzdana bliska osoba (najčešće majka), već i porodica koja se sastoji iz više generacija.

U malim porodicama ili porodicama u kojima postoji samo jedan roditelj, krug mogu da prošire komšije, prijatelji i poznanici, koji će spontano pokazati djeci da postoje i drugi životni stilovi i drugačiji načini gledanja na stvari.

Kada malo odraste, djetetu će veoma bitni postati drugovi vršnjaci, koji će mu olakšati da se snađe u vlastitoj starosnoj grupi. Roditelji koji se postepeno povlače olakšavaju djetetu neizbježno odvajanje od roditeljske kuće. Oni treba da shvate da su samo njegovi pratioci na određeno vrijeme.

(MONDO,Foto: Jokerplanete.com)