Potrošači sve više paze odakle dolazi hrana koju jedu, zbog čega u Njemačkoj grupa poljoprivrednika objavljuje snimke iz svojih štala.
Na slici najbitnije da je krava srećna.
Uvijek iznova stižu vijesti koje mogu svakome ogaditi ono što jede: o trulom mesu ili konjetini u lazanjama, o kravljem ludilu, genetski modifikovanoj hrani, o peradi natrpanoj u minijaturne kokošinjce, deformisanih udova i bez dovoljno mjesta da se barem okrene... Skandali u prehrambenoj industriji su praktično postali svakodnevica pa sve više potrošača želi tačno da zna šta jede i odakle ta hrana dolazi.
U Donjoj Saksoniji na sjeveru Njemačke, grupa poljoprivrednika je pokrenula portal My KuhTube. Naziv sajta je aluzija na YouTube, samo što umjesto raznih sadržaja posjetioci mogu vidjeti - krave i život na selu. Tačnije, krave od kojih dolazi mlijeko koje korisnici upravo piju.
Gotovo 20 poljoprivrednika kamerom snima zbivanja u svojim štalama i svi mogu vidjeti filmove, ne samo o četvoronožnim ljepoticama, nego i o gazdama i gazdaricama koje ih paze i tetošu.
Dirk Bešen iz Grasberga, nedaleko od Bremena, jedan je od poljoprivrednika koji učestvuju u projektu. On je svoje imanje u Grasbergu pretvorio iz porodičnog u poljoprivredni pogon koji zapošljava osamnaest ljudi. "Tu na farmi imamo hiljadu krava muzara i muzemo ih tri puta na dan - to je dobro za krave, jer im čisti vimena", kaže za DW Bešen.
On je na portal My KuhTube postavio više snimaka o životu i radu na farmi. Tu se vidi muža krava, ali i košnja trave za njihovu hranu ili dolazak teleta na svijet. "Nije svako u prilici da posjetiti ovakvo imanje", objašnjava domaćin svoje učešće u video-projektu. "Ali ako nekog zanima, odlično je što može da vidi sve na internetu."
Ideja za projekt KuhTube nastala je krajem 2012. kad se Udruženje mljekara Donje Saksonije zapitalo šta da uradi kako bi potrošačima približilo porijeklo hrane.
"Shvatili smo da potrošače sve više zanima odakle dolazi hrana koju jedu", kaže nam Kristine Lihter, portparolka Udruženja. "Nakon svih tih skandala sa hranom, nesigurnost je postajala sve veća."
Najprije je samo šesnaest od pedeset članova pristalo na video-projekat. Prošli su obuku za baratanje kamerama kojim ih je opskrbilo Udruženje i naučili kako da glasno i jasno govore pred objektivom. Lihter objašnjava da niko nije trebalo da postane glumac koji će dobiti Oskara. "Željeli smo samo da prikažemo realnu sliku, direktno iz štala gdje su krave."
Kuda ide ovo naše potrošačko urbano društvo koje ipak čezne za prirodnim, odlično se vidi u skeču američke serije Portlandia. Tamo junaci, Piter i Nensi odlaze u restoran u Portlandu u Oregonu. Nije im toliko važno koliko novca će potrošiti za piletinu, ali žele prije toga da znaju sve o njoj. Dijalog počinje razmjerno normalno: može li im konobarica nešto reći o piletu koje bi mogli naručiti? Naravno da može: ptica je potomak starog naraštaja, odrasla u prirodnoj okolini bez kaveza i hranila se mješavinom ovčjeg mlijeka, soje i lješnika. Jesu li i lješnici bili iz lokalnog uzgoja? I koliko je prostora pile imalo za trčkaranje okolo - pitaju zabrinuti gosti restorana.
Konobaricu ni to ne iznenađuje: vadi registar sa podacima o svim pilićima koji se poslužuju u tom restoranu. Ime ptice koja bi mogla doći na njihov tanjir je bilo Kolin i pokazuje im njegovu fotografiju. Gosti onda žele da znaju da li je Kolin živio srećnim životom i da li je imao mnogo prijatelja i prijateljica među kokošima. Na to pitanje konobarica ipak ne može odgovoriti, pa stoga par odlazi da posjeti farmu. Doduše, to je komedija, ali pokazuje kako je ljudima uistinu sve važnije da znaju odakle dolazi ono što stavljaju u usta. Internet je odlično sredstvo da to provjere.
(MONDO)