Da bi šampanjac postao ono što je danas - piće za svečane prilike i proslave, nekoliko muškaraca je moralo da umre.
I to ne samo starci, već i muškarci u naponu snage.
Ovu pomalo jezivu tradiciju započela je Vev (udovica) Kliko (Veuve Clicquot), rođena Ponsarden, po kojoj je dobio ime jedan od najčuvenijih šampanjaca na svijetu.
Ali, i druge legendarne vinarije su pokrenule žene koje su rano izgubile svoje muževe. Tu su i neki manji poznati vinski podrumi koji još uvijek u svom nazivu imaju riječ udovica: Vev Furni i Vev Duso.
Od oblika boce do ukusa, boje, etikete pa čak i reklame, sve to francuska oblast Šampanja duguje čitavom nizu udovica sa početka 19. vijeka koje su znale da iskoriste ponekad misterioznu smrt svojih muževa kako bi ušle u biznis kojim su dominirali muškarci.
Udovice su postale tako uspješne da su mnoge vinarije dodale riječ "Vev" u svoje nazive iako nije bilo nikakve udovice u kući. Tek radi mistike i marketinga.
"Istorija Šampanje je istorija udovica", kaže Fransoa Godar iz vinarije "Vev Godar i sinovi".
Položaj udovice je tim ženama dalo nezavisni društveni status. Za razliku od drugih žena, koje su u to vrijeme u Francuskoj bile u "vlasništvu" muževa ili očeva, udovice su mogle da postanu direktori kompanija.
"U 19. vijeku, žena koja nije bila udata pripadala je svom ocu. Nije mogla da ima račun u banci i nije bila platežno sposobna. A ako je bila udata, zavisila je od supruga", objašnjava Fabjen Moro, arhivistkinja kuće "Vev Kliko".
"Samo je kao udovica mogla da stane na čelo kompanije", navodi ona.
Stručnjaci ističu da je šampanjac bio jedna od prvih industrija u modernom svijetu kojoj su žene dale svoj pečat i u kojoj su imale vodeću ulogu.
Istorija šampanjca započela je sa gospođom Barb Nikol Kliko. Jednog hladnog oktobarskog dana 1805, Fransoa Kliko, mladi nasljednik šampanjske dinastije, umro je iznenada nakon berbe grožđa, nekoliko godina nakon što se oženio ljepuškastom Barb Nikol.
U konzervativnoj Šampanji je nastao pravi karambol kada je udovica, stara samo 27 godina, na zaprepašćenje muškaraca, preuzela vođstvo kuće. Uporna i nepokolebljiva, mlada žena pretvorila je malu vinariju u globalno carstvo. Gospođa Kliko je iskoristila haos koji su izazvali Napoleonovi ratovi da bi se nametnula na evropskom tržištu, a potom osvojila Rusiju i Ameriku.
"Šampanja joj puno duguje. Gospođa Kliko je bila prva poslovna žena Francuske, a možda i cijele Evrope", kaže Moro, dodajući da je čuvena vinarija 1972. ustanovila nagradu za poslovnu ženu godine.
Radeći sve do smrti u 89. godini, udovica Kliko ostavila je za sobom nevjerovatnu baštinu: izmislila je šampanjac roze, prvu žutu etiketu za šampanjac i osmislila prepoznatljivu, modernu bocu šampanjca - vitku i elegantnu, za razliku od zdepaste flaše koja se prije toga koristila. Udovica Kliko je izmislila i revolucionarnu tehniku, zvanu "ridling" - okretanja boce koja je vino oslobađala od nezgodnog sedimenta i činila ga bistrim i ugodnim za piće.
Druga značajna figura bila je udovica Pomeri čiji je muž umro u nerazjašnjenim okolnostima 1860. "Ne znamo da li je gospodin Pomeri pio previše šampanjca, ili premalo, ali je umro i svoju vinariju ostavio mladoj udovici", kaže istoričarka Kristin Pridom.
"Njegova smrt joj je zaista dala krila. Kao da je to bila prilika koju je čekala", dodaje ona, navodeći da je šampanjska kuća dugo bila poznata kao "Vev Pomeri", prije nego što je iz svog naziva izbacila riječ "Vev".
Uslovljene smjelošću i velikom ambicijom, obe udovice, Kliko i Pomeri, ugledale su se na svoju slavnu savremenicu, kraljicu Viktoriju, koja je takođe bila udovica. Britanska monarhinja, poznata po svojoj slabosti prema šampanjcu, bila je jedan od glavnih klijenata obe kuće.
Udovica Pomeri izmislila je prvi šampanjac brut, današnji suvi šampanjac, kao odgovor na zahtjev kraljice Viktorije da se proizvodnja diversifikuje.
Prije šampanjskih udovica, pjenušavac je bio veoma sladak, ponekad sa 250 do 300 grama šećera po litru. Bio je poput džema ili marmelade.
Nakon uspjeha udovica Kliko i Pomeri, mnogi muškarci koji su vodili vinarije počeli su da u svojim porodicama pronađu neku ženu koja je ostala bez muža po kojoj bi mogli da nazovu svoj podrum i tako pospješe prodaju.
To je bio slučaj sa kućom "Vev Godar". "Postoje prave udovica, a postoje i 'marketinške' udovice"', navodi Pridom.
Danas u Šampanji postoji 349 šampanjskih kuća koje godišnje ostvare obrt od 4,4 milijardi evra.
Jedna od posljednjih udovica bila je Lili Bolenže koja je preuzela vođstvo u svijetu čuvenog podruma nakon smrti supruga 1941. Bila je poznata po svom vickastom humoru: "Pijem šampanjac kada sam srećna i kada sam tužna. Ponekad ga pijem kada sam sama, a kada sam u društvu smatram to svojom obavezom. Pijem ga kada nisam gladna i kada to jesam. Inače ga nikada ne pijem, osim možda kada sam baš žedna".
(MONDO/Tanjug, Foto: Ilustracija)