Kako žive djeca rođena na početku trećeg milenijuma, šta ih čeka u budućnosti?
Oni nisu koristili telefon sa brojčanikom. Pametni telefoni i tableti služe im kao produženi prsti.
Marketinška agencija JWT (sa predstavništvima u više od devet stotina gradova širom svijeta) raspolaže podacima da su današnji četrnaestogodišnjaci (a i mlađi) vrlo zabrinuti zbog ekonomskih prilika u kojima žive njihovi roditelji.
Mada se roditeljima često čini da nije tako, djeca, njih gotovo 70 odsto (između 14 i 18 godina), brinu zbog toga što su im roditelji zabrinuti! Isti postotak brižan je zbog stanja u kojem se trenutno nalazi planeta. Zbog zagađenosti i odumiranja biljnih i životinjskih vrsta. A tek kakvu će planetu ostaviti za sobom! Iako se ne bi reklo, to ih više tišti od - sopstvenog izgleda. Čini se da nisu baš svi u stalnom pohodu na takozvane šoping molove, piše "Politikin Zabavnik".
Jednostavno rečeno, vršnjaci vijeka potpuno su svjesni da je njihova budućnost prilično neizvjesna i da neće imati na raspolaganju ni jasan poziv, a kamoli posao. Ono u čemu su neko vrijeme uživali njihovi roditelji, kao i bake i deke. Zanimanje "menadžer" za njih je već raskrinkano. Daleko je od ideala! Zato značajan broj današnjih četrnaestogodišnjaka i ne razmišlja o poslu u nekom velikom preduzeću.
Predviđanja stručnjaka govore da će jednoga dana oni sami pokušati da nekako "stvore" svoj posao. I tada će sve postati drugačije. Sa te tačke gledišta, to će biti jedna od najpreduzimljivijih i najkreativnijih generacija. Biće vrlo zanimljivo živjeti u njihovoj blizini. Ali, dok to vrijeme ne dođe, da vidimo koje su, bar neke, spoljašnje odlike života vršnjaka ovog vijeka.
Prvi iPhone stigao je dok su bili još prilično mali. Prvi razred ili vrtić, odnosno – 2007. godine. Stoga je za njih potpuno prirodno, takoreći "urođena vještina" ploviti svjetskom računarskom mrežom uz pomoć tač skrina. Podrazumijeva se, uz pomoć desetina i desetina aplikacija koje su na raspolaganju. Pametni telefoni i tableti služe im kao produženi prsti. Ili saobraćajnica sopstvenih misli. Gdje? Šta? Kako? Odmah ćemo provjeriti!
Ukoliko su stariji zaboravili, za vršnjake ovog vijeka život u klimatizovanom prostoru takođe je sasvin normalan i potpuno prirodan. Zbog klimatizovanog vazduha oni ne žmirkaju, ne bole ih sinusi, ne zebu im noge, niti ih obliva znoj. Ne suše im se usta. Podešavanje temperature uz pomoć klima-uređaja nešto je sa čime su se već saživjeli, šta god da to podrazumijeva. Zimi u stanu ili školi ne nose debele pletene džempere i čarape koje su im isplele bake. Obučeni su u lake majice. Gotovo iste kakve nose i ljeti!
Slanje SMS poruka vrlo im je važno. Naime, najveći postotak mladih džeparac troši za plaćanje računa za mobilni telefon. Tek onda na red dolazi hrana: hamburgeri, sokovi ili pice. Inače, kada bi imali više novca na raspolaganju, uopšte se ne bi hranili kod kuće. To je čisto gubljenje vremena. I svi ti sudovi, spremanje... Kad ima sve gotovo da se kupi! Uostalom, ukoliko jedu kod kuće, to čine držeći računar ispred sebe. Gledaju šta se dešava. U svijetu, na društvenim mrežama, na stranicama za razmjenu (muzičkih) video zapisa...
Druga učenica ne uspijeva da hvata bilješke na časovima, jer ima utisak da joj preostaje malo vremena za tvitovanje. Zato ne čudi podatak što se, u odnosu na 2005. godinu, DVD i CD salbije prodaju, kao i stripovi i različite igračke. Zabava se preselila na internet. Muzika, filmovi, video-igre... Sve je mogućno gledati, slušati i igrati neposredno.
Što se tiče starijih, njihovi ideal nisu više brza i velika kola, već mini automobili za čije upravljanje u pojedinim zemljama Evropske unije nije teško dobiti dozvolu već u četrnaestoj. Mladi se sve češće opredjeljuju za karšering (carsharing). Uopšteno govoreći, ne vide automobil kao nešto čime bi se ponosili, već kao prevozno sredstvo, olakšavanje života.
Kako bismo bolje razumjeli današnje četrnaestogodišnjake (i one mlađe), trebalo bi da imamo u vidu i sljedeće:oni nikada nisu koristili telefon sa brojčanikom. Možda ga nikada nisu ni vidjeli. Nikada nisu ušli u telefonsku kabinu, ubacili novčić ili žeton. Nisu osjetili strah da će razgovor biti prekinut kad vrijeme otkuca, odnosno žeton propadne. Jer, u džepu uvijek imaju svoj mobilni koji im služi za sve. Da vide u koliko sati počinje film, da slušaju muziku, fotografišu neku zanimljivost, zabilježe neke izuzetne trenutke kao kratak film, nauče domaći zadatak.
Danas su gotovo i mape bespotrebne. Sve je pohranjeno u pametnom telefončiću, tu je vijerni dži-pi-es sa ubilježenim svim ulicama i važnim mjestima. Niko se neće izgubiti! Iako u njihovom znanju ima velikih "rupa" (posebno kada je o istoriji riječ), pogled na svijet vršnjaka ovoga vijeka jeste na izvjestan način – svjetski. Kad su na putu, ne šalju razglednice. Javljaju se elektronskom poštom ili "puste" fotografiju MMS-om.
Uz pomoć interneta u svakom trenutku znaju šta se dešava u svijetu. Vijesti hvataju u letu. Ko zna koliko na dan. Koliko najrazličitijih podataka. Izvjesno je da im je percepcija više vezana za sliku nego za tekst. A slike ih zapljuskuju sa svih strana, kao da su to one iste koje će ugledati kada pogledaju kroz prozor. Zato svijet gledaju kao sopstveno dvorište. Bez obzira na to što ne mogu zaista da ga i dotaknu!
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)