Šta je to bodi suspenzija

Pirsing, odnosno rupe na tijelu u koje se ubacuje nakit, prije desetak godina bio je doživljavan kao "strašan" ili "jeziv", odraz problematičnih, buntovnih mladih ljudi, međutim od tada je došlo do značajnih promjena.

Pirser Doca Wutp, bavi se ovim poslom 12 godina i kaže da u Srbiji ima sve više ljudi koji uživaju razne vidove bodi modifikacija, od komercijalnih (nos, usna, obrva) do težih vidova, kao što je bodi suspenzija koja je, po njegovoj ocjeni, još uvijek tabu.

Doca smatra da u skorijoj budućnosti neće biti čudno da na ulici vidimo ljude sa rogovima, cijela tijela prekrivena tetovažava ili izbušena pirsingom.

On kaže i da su građani Srbije u odnosu na region posljednji u prihvatanju pirsinga kao svakodnevice, ali i da se razvitkom društva gubi svijest da je to tabu.

U svijetu ljubitelja pirsinga postoji više načina ukrašavanja tijela, a vid ekstremnijeg pirsinga je bodi suspenzija. To je situacija u kojoj se osobi ispod kože, u vidu implanta prikače kuke preko kojih se ona diže u vazduh. Događaji na kojima se bodi suspenzija primjenjuje postoje i u Beogradu, a posljednji je bio prije par mjeseci u Domu omladine Beograda kojem su prisustvovali gosti iz Hrvatske, Kanade, Italije, Slovenije... Oni su održavali seminar na kojem su upoznali zainteresovane šta je to bodi suspenzija, kako sam proces treba da se odvija što zdravije, čistije, profesionalnije, objasnio je Doca Tanjugu.

On je dodao da je tom prilikom imao svoju prvu uspješnu bodi suspenziju, pošto se tada "vinuo u nebesa". On je kazao da se jeste plašio, ali i da je to bila prilika da prevaziđe sve ono što ne treba da bude tabu, istakavši da je to posebno psihološko iskustvo u kojem se "psiha razdvaja od tijela".

Na pitanje zašto to radi on kaže da je razlog svemu ljubav. "Ljubav me vodi ka svemu tome, ali to je i jedan od načina upoznavanja samog sebe. To nije bunt, boli sve što radim, nisam mazohista, ali to predstavlja moj vid spoznaje samog sebe", objašnjava Doca.

Tijelo ovog pirsera je prekriveno tetovažama i pirsingom koje on doživljava kao veliko platno koje ukrašava. "Čini me srećnim što sebe mogu da pogledam u ogledalo i da ne vidim čisto bijelu kožu. To je način na koji prihvatam samog sebe, to sam ja, moja suština", objašnjava on svoje iskustvo i napominje da i ostali, iskreni, ljubitelji ove umjetnosti na isti način to doživljavaju.

U svakom društvu postoje predrasude u odnosu sve što je drugačije, što se izdvaja iz društveno prihvatljivih normi, pa je tako i u našem. Na pitanje kako se bori sa predrasudama, Doca kaže: "Ljudi su različiti i ako meni neko ne dozvoljava da objasnim zašto to radim, onda ni ja ne dozvoljavam da čujem zašto on to ne radi".

Konzumenti pirsinga se u životu susreću sa različitim problemima, pa je i Doca u životu propustio mnogo prilika zbog svog izgleda, ali sve je, ističe on, "riješeno onog trenutka kada sam sebe prihvatio ovakvog kakav jesam i kada sam se pronašao u ovome što radim, a to želim da radim cijeli život, jer je bitnije ono što je unutra, a ne ono što se vidi spolja".

Povodom umjetnosti pirsinga specijalista dječije i adolescentne psihijatrije Odsjek za adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju Bolnice za psihijatriju KBC "Dr Dragiša Mišović-Dedinje" dr Sanja Životić podsjetila je da se u većini kultura, pa i u našoj, nošenje minđuša smatra nečim što je uobičajeno, čak i poželjno za žene, a sve više i za muškarce.

Ona je dodala da se sam proces bušenja ušiju ne smatra nasilnim niti patološkim, iako se u velikom broju slučajeva sprovodi nad djecom na veoma ranom uzrastu. Međutim "bolna komponenta ovog čina 'opravdava' se time što mala djeca ništa ne znaju i ništa ne pamte, što, po njenim riječima, nije tačno.

"Kada ista ova djeca, deceniju kasnije, odluče da postojećim minđušama dodaju još jednu ili dvije, često se dešava da se isti roditelji protive istoj proceduri koju su prvobitno sami, sa radošću inicirali", ukazala je ona.

"Nije svaki pirsing odraz isključivo estetike ili običaja, ali ni odraz patologije koja se krije iza ovakvog ponašanja. Ideja o tome da se tijelo modifikuje pirsingom javlja se obično u adolescentnom uzrastu. U sklopu traganja za sopstvenim identitetom adolescenti žele da na različite načine pokažu pripadnost vršnjačkoj grupi - da budu isti kao i ostali, ali da istovremeno budu i vidljivo jedinstveni, a pirsing je jedan od brzih načina da se zadovolje obe potrebe", rekla je Životić.

Ona je dodala da pirsing ima i funkciju komunikacije sa okolinom - sa svima ili samo sa nekima, u zavisnosti od toga da li je na vidljivom ili skrivenom dijelu tijela.

Američka akademija za dječiju i adolescentnu psihijatriju okarakterisala je "ekscesivan pirsing" kao jednu od formi samopovrjeđivanja. "Ukoliko je pirsing ponavljana aktivnost, ukoliko ga vremenom ima sve više na tijelu i ukoliko podrazumijeva mjesta gdje postavljanje pirsinga proizvodi značajan fizički bol, može se reći da ima psihološku funkciju privremenog oslobađanja od velikog, često neprepoznatog, unutrašnjeg trpljenja i napetosti, a nekada i depresivnosti", ukazala je ona.

Životić je rekla da nekada mijenjanje spoljašnjosti pokušaj da se promijeni teško podnošljiv unutrašnji svijet, ili je pokušaj da se "skrene tema" odnosno da se prikrije doživljaj nezadovoljstva nekom tjelesnom ili psihološkom osobinom.

"Neke studije pokazale su da postoji udruženost pirsinga sa širokim spektrom visoko rizičnog ponašanja, kao što je zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci, kockanje, visoko rizično seksualno ponašanje", rekla je ona.

Dakle, iako je pirsing danas značajno zastupljeniji prije svega zbog aktuelnih modnih trendova, ne treba zanemariti poruku koju on šalje, ističe doktorka i kaže da ona može biti bezazlena i razvojno očekivana, ali i alarmantna, upozoravajuća, ona koja govori da je treba razumjeti i njome se pozabaviti.

(MONDO/Tanjug, Foto: atikk.com)