"Sljepilo za lica", poremećaj zbog kojeg osoba nije u stanju da prepozna nečiju fizionomiju, sve češće se javlja u svijetu.
Zamislite da ulazite u salu za sastanke u kojoj već sjedi desetak direktora kompanije u kojoj radite. Upoznajete ih i trudite se da im zapamtite lica, kako biste već sutradan, kada ih ponovo sretnete, pokazali da znate ko su vam šefovi, a to se od vas i očekuje. Trudite se da primjetite detalje - brkove, dužinu kose, boju očiju, oblik brade... Grozničavo pokušavate da natjerate svoj mozak da pamti njihova lica i da ih povezuje sa imenima.
Ali, ništa ne vrijedi. Sutradan jedan od njih vam na pauzi za kafu poželi dobar dan, a vi zanijemite jer ne možete njegovo lice da povežete ni sa jednim od direktora koji su prisustvovali sastanku. "Ja sam partner firme, juče smo se upoznali", kaže on zbunjeno, ali vi i dalje ničim ne pokazujete da su njegove riječi tačne, dok u sebi panično pokušavate da ga prepoznate. Naravno, vrlo brzo dobijate etiketu da ste uobraženi, da se ne javljate šefovima, što nikako nije dobro za vašu karijeru, piše "Politika".
Kako to izgleda u praksi zna Sesilija Burman, kompjuterski konsultant iz Stokholma. Ova žena, inače ekspert za računare, kako je svojevremeno pisao magazin "Tajm", nije u stanju da prepozna čak ni sebe na fotografijama, ne može da se sjeti majčinog lica, a ne prepoznaje ni lica bliskih osoba.
"Mnogi misle da sam snob, a ja jednostavno ne mogu da prepoznam osobu sa kojom razgovaram, iako znam da smo se ranije već sreli", objašnjava Sesilija Burman.
Ona je samo jedna od oko pet miliona osoba koje u Americi pate od "sljepila za lica" odnosno poremećaja stručno nazvanog prosopagnozija, koje označava nemogućnost da osoba prepozna fizionomiju drugih, pa čak, u težim oblicima, ni svoju.
O "sljepilu za lica" do prije jedne decenije jako se malo govorilo, mada su prvi slučajevi ovog poremećaja opisani još u dalekoj prošlosti. Sredinom prošlog vijeka stručnjaci su počeli intenzivnije da izučavaju prosopagnoziju uglavnom je definišući kao posljedicu povreda glave ili težih oboljenja.
Danas, međutim, u svjetskim istraživačkim centrima "sljepilo za lica" se intenzivno ispituje, a postoje i udruženja za pomoć onima koji nisu u stanju da prepoznaju fizionomiju drugih osoba.
"Ovdje nije riječ o tome da neko zaboravi kako izgleda njemu bliska osoba ili neko koga je ranije upoznao, već da nije u stanju da prepozna lice osobe, bez obzira na to koliko je dobro poznaje. Prosopagnozija može da bude stečena, odnosno da se javi kao posljedica oštećenja mozga, bilo da je riječ o traumi, bilo u sklopu neke neurodegenerativne bolesti kao što je Alchajmerova demencija. Ranije se mnogo više govorilo o stečenom obliku ovog oboljenja, ali u posljednje vrijeme sve češće se priča i o razvojnoj prosopagnoziji koja može da se javi kao izolovani poremećaj. Ovakav oblik oboljenja može da nastane još u djetinjstvu ili da se pojavi u kasnijoj životnoj dobi. Ne zna se šta tačno dovodi do tog poremećaja, ali se smatra da naslijeđe utiče na njegovu pojavu", rekla je neurolog dr Smiljana Kostić sa Klinike za neurologiju Vojnomedicinske akademije.
U posljednjih desetak godina istraživanja su pokazala da ima dosta zdravih ljudi koji, uprkos tome što nemaju problem sa inteligencijom i vizuelnom percepcijom, ne mogu da prepoznaju poznata lica. Oni nisu u stanju da identifikuju osobu na osnovu fizionomije, iako mogu da opišu njene karakteristike – boju očiju, oblik nosa ili usta, kaže dr Kostić.
"Lično, do sada nisam susrela pacijenta koji ima razvojnu prosopagnoziju, već sam liječila one kod kojih je poremećaj nastao kao posljedica neke druge bolesti, na primjer, demencije. Za razvojnu prosopagnoziju nema lijeka, dok je u slučaju stečenog poremećaja moguće poboljšanje ukoliko se liječi osnovna bolest", objašnjava ona.
Uprkos činjenici da u svijetu ima dosta ljudi koji pate od ovog poremećaja, o "sljepilu za lica" javnost malo zna. Zbog toga osobe koje imaju prosopagnoziju često budu neshvaćene u društvu ili ih okolina smatra čudnim pošto imaju potrebu da se stalno upoznaju sa istim ljudima.
"Ljudi koji pate od ovog poremećaja koriste razna pomagala kako bi taj svoj problem na neki način uspeli da prevaziđu. Pamte osobe po drugim karakteristikama, hodu ili govoru, načinu oblačenja, izbjegavaju da oslovljavaju one koje sretnu. Ovdje je rješenje da čovjek koji ima poremećaj objasni o kakvom je problemu riječ, i na taj način će se lakše socijalno integrisati", kaže dr Smiljana Kostić.
Osobama koje imaju razvojnu prosopagnoziju ona ne pravi problem u profesionalnom funkcionisanju, osim u slučaju kada je njen posao u vezi sa radom sa ljudima, gdje je neophodno da se lica pamte.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)