Koliko se način luksuziranja mijenjao kroz istoriju? Da li raskoš može da izgubi sjaj?
Tokom hiljada godina kao najcjenjenija dobra isticali su se zlato, srebro, svila, krzno, koža, drago i poludrago kamenje, parfemi... I u doba praistorije pojedinci su ukrašavali krzna kostima i perjem, koristili mirise od izgnječenih biljaka i sa strahopoštovanjem gledali blistavo grumenje nađeno u prirodi. U drevnim civilizacijama (Asiriji, Vavilonu, Persiji...) od plemenitih metala i dragulja pravljeni su divni pehari, ogrlice, narukvice.
Međutim, u starom Egiptu uveden je zakon po kome je cjelokupno zlato pripadalo vladaru, za koga se smatralo da je bog na zemlji. Zbog vjerovanja u zagrobni život, većina tog "mineralnog svjetla" pretopljenog u nakit, oružje i posuđe, završavala je u tami grobnica piramida. Uživanje u raskoši nadoknađivalo se lijepim dvorovima, ukrašenim odorama, zabavama na kojima se hodalo po laticama cvijeća. Čuvena Kleopatra, posljednja u nizu faraona, zahtijevala je da se kupa u medenom mlijeku i da joj haljine i jedra broda natapaju skupocenim parfemima.
U antičkoj Grčkoj "božanski sjaj" zlata i dalje se vezivao za vjeru, ali i za plemićke krugove društva. Pri tome se vodilo računa o svakom detalju. Na primjer, kada je skulptor Fidija ponudio da kip boginje Atene napravi od pozlaćenog mermera, ljutito mu je rečeno da koristi isključivo zlato i slonovaču, jer raskoš ne smije da se krivotvori! S druge strane, nakićene osobe neplemenitog roda mogle su da dožive da im na ulasku u hram zaplijene sav nakit i predaju ga kao žrtvu bogovima.
U starom Rimu luksuziranje se nastavilo u još većem obimu, iako su ga pratila razna ograničenja. Ratne 215. godine p. n. e. donijet je "Opijev zakon" koji je ženama zabranjivao da nose obojene "purpurne" haljine, da imaju više od pola unce zlata (tada oko 70 g), da se voze kočijama... Kada je poslije dve decenije Rimljankama dozlogrdilo da štede, zaposjele su sve ulice ka Forumu i protestovale dok zakon nije opozvan. S izvojevanom pobjedom imućne žene počele su takmičenje: kupovale su nakit sa draguljima, kinesku svilu (vrijedila je u zlatu koliko je teška), tkanine iz Indije, ćilibar iz Germanije, slonovaču iz Afrike, lepeze od paunovog repa, šminku, mirise... piše "Politikin Zabavnik".
Kod kuće su se starale da večera bude poslužena u zlatnim posudama, svejedno da li su dolazili gosti ili ne. Pričalo se da su zbog pretjerane raskoši Rimljani izgubili stid, jer su se njihove gozbe pretvarale u veliko ždranje, pijančenje i orgijanje. Red nisu mogli da uvedu ni zakoni o hrani, koji su nalagali da se broj gostiju svede na tri do pet.
Kao suprotnost ovoj razuzdanosti, s ranim hrišćanstvom počela je da se ističe vrlina skromnosti, kako za muškarce, tako i za žene. Zahtijevano je da svaka valjana hrišćanka krije svoje draži, stavlja veo i zanemaruje dotjerivanje. Posebno su osuđivani kinđurenje i kozmetička sredstva kao "obloge pohote". Sveti Jeronim upozoravao je: "Šta može (žena) da očekuje od neba, kad u preklinjanju okrene uvis lice koje njen tvorac ne bi mogao da prepozna?"
Tokom srednjeg vijeka u Zapadnoj Evropi otvoreno je mnoštvo zlatarskih radionica, gdje su se tehnikama kovanja, presovanja i filigrana pravili razni predmeti. Pored glomaznog i teškog nakita, za vladare i velikaše izrađivane su krune, mačevi, pehari, posuđe, kopče za pojas... Gledalo se da se blago prenosi s koljena na koljeno, ali i da se zdravlje jača kusanjem supe s finim zlatnim prahom. I crkva koja je imala svoje riznice naručivala je krstove, korice za Biblije, ikone, čak i čitave oltare od plemenitih materijala.
Zbog povećanog broja krivotvorina na tržištu, zlatari su od 13. vijeka uveli stavljanje žigova na svoje radove. Glad za zlatom odvela je u 15. vijeku ekspedicije u tajanstvenu crnu Afriku, a zatim i u novootkrivenu Ameriku, odakle je počeo da se grabi i pljačka dragoceni plijen.
Bogatstvo je uticalo na procvat modernih dvorova, na kojima je pored vladara u raskoši i sjaju uživalo društvo sačinjeno od plemstva i lijepih žena. Početkom 16. vijeka vodeću ulogu imao je dvor rimskih papa. Raskoš se širila i na krugove oko dvora, naročito na nove bogataše koji nisu znali za duhovne radosti, pa su se usmjeravali samo na one opipljive.
Ali, tek u Francuskoj, sa vladavinom Luja XIV, počelo je luksuziranje u velikom stilu! Kralj zvani Sunce uživao je u predivnom dvorcu Versaju, brojnim fontanama u parku, bogatim gozbama, balovima, zabavljanju sa metresama... Nosio je odoru protkanu brilijantima u vrijednosti od četrnaest miliona franaka i raskošnu odjeću, koju je često mijenjao. Pošto je zazirao od vode, polivao se mirisima, koji su za njega svakodnevno smišljani i pravljeni. (Inače, okupao se dva puta u životu, po preporuci ljekara.) Više od svega vodio je računa o tome da sjaj svoje ličnosti i dvora uzdiže preko djela slavnih umjetnika. I kraljevi drugih zemalja poželjeli su da ga dostignu: Čarls I je u Engleskoj potpuno opremio dvadeset četiri zamka, a iz jednog u drugi išao je bez prtljaga.
Francuski kralj Luj XV nastavio je na isti način da prazni državnu kasu. Uz nesebičnu pomoć svoje dragane madam Pompadur, nizao je račune za kujundžije, stolare, juvelire, krojačice, vezilje, slikare... I bogate osobe kopirale su kuću kralja, pa je u Parizu tokom 18. vijeka zavladala prava pomama za raskoši. Zabilježeni su primjeri držanja na stotinu članova posluge, bacanja prepunih starih novčanika, posipanja ljubavnih pisama brilijantskim prahom...
Kada se Lukrecija Bordžija selila iz Rima, njenu odjeću i rublje prenosilo je sto pedest mazgi. Marija de Mediči, druga žena kralja Henrija IV, na krštenju jednog svog djeteta nosila je haljinu izvezenu sa trideset dvije hiljade bisera i tri hiljade dijamanata. Jedan velikaš zapošljavao je oko stotinu slugu, a četvoro je bilo zaduženo samo da mu poslužuju čokoladu. Advokat iz 18. vijeka zapisao je o jednoj kurtizani: "Njen luksuz izaziva divljenje čitavog Pariza. Zbog nje su presušili rudnici Golkonda. Novac niče pod njenim stopalima."
Sumanuto trošenje gutalo je imetak i pojedinci su uspijevali da za nekoliko godina proćerdaju bogatstvo. Pripadnici starog plemstva koji nisu mogli da izdrže trku sklapali su brakove s onima koji su, umjesto "plave krvi", imali novac. Kao opravdanje navodili su kako se s vremena na vreme "mora uzeti đubrivo, da bi se poboljšao kvalitet zemlje".
Velika potražnja za robom uticala je na otvaranje dobro snabdjevenih prodavnica, ali i fabrika za proizvodnju svile, čipke, porcelana, sapuna, kozmetike... Jednostavne radionice odjeće, obuće i parfema, u kojima se ručno radilo po mjeri, vremenom su prerasle u industriju raskošne robe. Englez Čarls Frederik Vort otvorio je sredinom 19. vijeka prvu modnu kuću u Parizu. Dosetio se da na divno napravljene haljine stavi naljepnicu sa svojim imenom i prikazuje ih na modnim revijama. Početkom narednog vijeka kao modni dizajner istakao se i Pol Poare, koji je svijetu ponudio romantičnu odjeću nadahnutu Istokom, a zatim i svoj prvi parfem "Zlatni pehar".
S druge strane, zlatno doba Holivuda, od dvadesetih do početka šezdesetih godina 20. vijeka, pružilo je sve mogućnosti za razvoj raskoši i sjaja. Uz pomoć filmskih studija, slavne i bogate glumačke zvijezde izgrađivale su svoj stil, koji je za uzor uzimao živote kraljevskih porodica. Nije slučajno što se Luj Viton, koji je izlazio u susret narudžbinama sa dvora, probio i na američko tržište, i što su kupci njegovih torbi i kofera postali Marlen Ditrih, Džindžer Rodžers, Keri Grant...
Poslije Dugog svjetskog rata modna industija polako se oporavljala – 1947. godine Kristijan Dior predložio je "novi izgled", kroz povratak eleganciji. Narednih godina stao je i u odbranu raskoši, kao oružja protiv jednoličnosti. Međutim, nove generacije koje su slušale pop i rok muziku, slijedile su samo svoja pravila odijevanja. Dizajnirana odjeća smatrana je zastarjelom, sve dok se sredinom sedamdesetih godina na modnom nebu nisu pojavili Đani Versaće i Đorđo Armani.
Kada su finansijeri kupili većinu modnih kuća, napravili su od njih robne marke, "brendove". Svega pet procenata proizvodnje odvojili su za visoku modu po porudžbini, dok su ostatak namijenili gotovoj odjeći za srednju klasu. Nisu zaboravili ni modne dodatke u vidu kaiševa, marama, naočara za sunce, satova i parfema. Kao mamac za privlačenje kupaca koristili su neobične modne revije, šokantne reklame, besplatno oblačenje filmskih i muzičkih zvijezda... Prodavnice su otvarali u glavnim ulicama velikih gradova, a najskuplju robu izlagali osvjetljenu, poput umjetničkih dela u muzeju. Uspeh nije izostao!
Francuski umjetnik Alberto Sorbeli shvatio je poruku na svoj način – na venecijanskom Bijenalu 1999. godine održao je hepening u kome su ga pretukli Luj Viton torbama!
Osobe koje su imale veće želje od mogućnosti kupovale su ukradene originale ili kopije. Svjesne da plaćaju cijenu uspjeha, modne kuće su zbog opstanka na tržištu gledale da smanje troškove: počele su da sele proizvodnju u zemlje u razvoju, koriste lošije materijale, izbacuju postavu, skraćuju rukave... A kada su razblažili parfeme postalo je jasno – luksuz je izgubio sjaj!
I danas mnogi ljudi obožavaju raskoš: najbogatiji sebi obezbjeđuju luksuzne kuće, zabave, svadbe sa hiljadu zvanica, putovanja, bijesne automobile, jahte, avione... Pored njih su i "srećne žrtve" koje i posljednji novčić daju za firmiranu garderobu, jer vjeruju da će tako prizvati sreću i približiti se višim krugovima. Ali, trka u koju su se upustili nije laka, jer im se sa svih strana poručuje šta sljedećeg godišnjeg doba "moraju da imaju".
Na kraju, može da se zaključi da su suštinu raskoši nekad činile prefinjene stvari, trajnost i ugađanje sebi, a danas zarada, brza moda i ostavljanje utiska na druge. Ali, to ne važi za sve – nekima je najveći luksuz vrijeme bez obaveza i sloboda da govore istinu!
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinstock)