U našem gradu egzistira jedini kapuera klub u Bosni i Hercegovini - "Capoeira Banjaluka" a MONDO je pokušao da sazna više o ovoj zavodljivoj afro-brazilskoj borilačkoj vještini…
O nastanku kapuere postoje različita mišljenja, neki smatraju da su je na brazilske plantaže šećerne trske donijeli afrički robovi iz Angole u 16. vijeku, dok drugi vjeruju da je nastala kao odbrana od portugalskih robovlasnika u "Zemlji fudbala, kafe i sambe".
Sve zabune oko kapuere su nastale jer je dekretom vlasti kompletna istorija ropstva u Brazilu završila na lomači, kao i pokušaj potpune zabrane ove vještine koja je očigledno predstavljala prijetnju za vladajuću elitu tog doba.
Kapuera se vježba uz muziku, jako je akrobatska vještina i ljepotica koordinacije pokreta, pa je mnogi danas smatraju načinom života, čak i umjetnošću, a nedavno je uvrštena i u kulturno naslijeđe Brazila u "Unesko" riznici.
Na obale Vrbasa, koje su "zeru" drugačije od Kopakabane, stigla je 2011. godine zahvaljujući Slavici Repović, koja je prije odluke da pokrene klub trenirala u Novom Sadu kod profesora Dušana Kašanina, osnivača Kapuera asocijacije Srbije. Uprkos pokretanju banjalučke kapuera priče, nije napustila ni onu novosadsku.
"U početku nam je bilo teško, ljudi nisu znali za kapueru, pa i danas mnogi nikad nisu ni čuli za ovu afro-brazilsku borilačku vještinu", počela je Repovićeva priču za naš portal.
Priznala je da je prije kapuere, trenirala sve i svašta.
"Ali, nigdje se nisam pronašla kao u ovoj vještini. To je za mene jedinstveno iskustvo - vještina, borba, muzika, instrument, akrobatika, koja preraste u izrazitu cjelinu".
Trenirala je u Novom Sadu, ali ju je putovanje na relaciji Banjaluka - Srbija isrcpljivalo, pa je na nagovor prijatelja oformila kapuera grupu u gradu na Vrbasu kako bi imala gdje da trenira.
"Tako je krenulo prije tri i po godine. Ljudi su mnogo zavoljeli naše treninge, postali smo kao neka mala porodica. Zaista je tako".
Kapueristi tokom godina vježbanja dobijaju i svoje nadimke.
"Moje kapuera ime je Azul, što znači plavo, zbog boje kose, a i brzo pomodrim na najmanji dodir. Nadimci naravno nisu krucijalni u kapueri, to se dobija uglavnom po nekoj fizičkoj karakteristici, po tome kako se neko ponaša, karakteru ili kakav je neko u krugu (hodi), odnosno kakva je njegova igra tokom borbi".
U istočnjačkim vještinama, pojasevi u bojama i broj dana označavaju važnost i uz određene razlike slična vrsta gradacije postoji i u afro-brazilskoj vještini.
"Kod nas postoje kordaoi (corda, na portugalskom kanap), odnosno pojasevi, koji su ustvari kanapi po bojama. Za razliku od drugih borilačkih vještina, i bijeli morate da zaradite iako je on početni odnosno neka vrsta kapoera krštenja ili inicijacije. Kasnije idu žuti, narandžasti, sivi, plavi ...do zatvaranja kruga. Crveni je majstorski pojas, nije kao kod 'istočnjaka' crni. Ja sam trenutno naradžasti a do crvenog ću morati da vježbam čitav život".
Interesantno za kapueru je i to da u Bosni i Hercegovini ne postoji nijedan drugi klub osim Banjaluke.
"Mi smo jedini u BiH i jedini organizujemo polaganja za djecu, a da bi odrasli mogli da zasluže novi pojas, moraju da idu u Novi Sad na polaganja pod nadzorom majstora Umoi-a (mestre Umoi Melo de Souza) unutar grupe Kapuera asocijacije Srbije".
Iako Slavica smatra da je svaki sport jako dobar za razvoj djece, nama je posebno bilo interesantno vidjeti male kapueriste kako se sjajno zabavljaju vježbajući ovu borilačku vještinu.
"Klinci vježbajući kapueru u potpunosti razvijaju psiho-fizičke sposobnosti, motoriku, koordinaciju koja nije prisutna u svim borilačkim vještinama pošto se kod nas podjednako koristi svaki dio tijela. Morate da mislite, nema kata kao u karateu, ali u krugu je najveći broj improvizacija. Taj krug ili hoda (roda) pokazuje koliko ste spremni, koliko ste savladali treninge, ali nema nikakvog dogovora ili nečeg što je unaprijed pripremljeno. Postoji samo neka vrsta pitanja i odgovora. Protivnik vam postavlja pitanje, a od vas zavisi da li znate da odgovorite ili ćete dobiti udarac".
Slavica nam je takođe otkrila da će 18. i 19. aprila organizovati manifestaciju "Dani Brazila" u Banjaluci.
"Tu će svi imati priliku da vide čime se bavimo, klinci će da polažu za pojaseve, a biće to prilika da našim sugrađanimo približimo sjajnu kulturu kao što je brazilska", izjavila je "plava" kapueristkinja.
Logičnim se učinilo i da nespremni mogu da zarade povrede, prelome ili nešto još ozbiljnije, ali Slavica dosad nije imala nijedno negativno iskustvo.
"U protekle tri i po godine, nikad niko nije ništa polomio niti se ozbiljnije povrijedio na kapueri", naglasila je i dodala da na sreću nije imala ni priliku da primijeni kapueru u nekoj incidentnoj situaciji u životu.
"Konflikte nisam imala pa je nisam ni mogla ni trebala da koristim u eventualnoj odbrani od napadača, ali sam sigurna da bih u tome uspjela. Kapuera mi je više pomogla da se otvorim i na lijevoj i desnoj strani, da ispravim kičmu. Kod neke djece se popravilo mnogo stanje otkako su počela da treniraju kapueru, čak su neki prestali da idu kod ljekara u 'Zotović'. Čak nam mnogi roditelji predlažu da s njima napravimo nekakvu saradnju", uz smijeh je zaključila Slavica.
P.S. Ukoliko ste se zainteresovali za ovu egzotičnu borilačku vještinu, više informacija možete da dobijete na klupskom sajtu banjalučkih kapuerista.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu!