Da sam dobila najsitniji novčić za svaki put kada me je neko ovo pitao, imala bih dovoljno love da sve vas koji čitate ovaj tekst odvedem na pljeskavice. Sa prilozima po vašem izboru, otvorila bih se i za one koji se plaćaju!
Kada nekome u zemljama Balkana kažete da ne jedete meso, reakcija je uglavnom – zaprepašćenje. Živimo u sredini u kojoj vlada ona stara "nije ručak bez mesa", i u kojoj, paradoksalno i nažalost, meso u mnogim kućama predstavlja luksuz koji se ne nalazi baš svakog dana na tanjiru. Izgovoriti rečenicu da ga svjesno odbijate je skoro pa uvreda za bake, mame, ali i ljude iz okoline približnog uzrasta.
Vegetarijanci su, kao što znamo, osobe koje ne jedu namirnice životinjskog porijekla. Precizno, one čija proizvodnja je zahtijevala da životinja umre. Dakle, postoje vegani koji ne jedu ni proizvode nakon kojih je životinja ostala živa, pa peskavegatarijanci koji jedu ribu, lakto-ovo-vegetarijanci koji konzumiraju mliječne proizvode i jaja, i poluvegetarijanci kao što sam ja. Mi ne jedemo crveno meso, ali ćemo ponekad, u zavisnosti od sopstvenih odluka, pojesti bijelo meso ili ribu kao izvor proteina. Postoje i poluvegetarijanci koji će povremeno jesti i crveno meso.
Odluka da izbacite životinjske proizvode iz ishrane je samo vaša, ali će u okolini izazvati najburniju reakciju. Dešavalo mi se da odem na roštilj u prirodi i moram da odgovaram na 20 pitanja u cugu zbog toga što neću ćevap ili šta god, dok neko pored mene samo kaže "e, meni nemoj te pečurke sa žara, ne jedem pečurke" i može da nastavi svojim putem. Ne jedem ja ni grejpfrut jer mi se ozbiljno ne dopada ni ukus ni tekstura, pa me za to niko nikada nije rešetao pitanjima. Odraslo ljudsko biće bi trebalo da bude sposobno da samo donese odluku šta će unositi u sebe, ali se često nađe u situaciji da tu odluku mora da brani. I to od ovakvih pitanja, koja se kreću od zabrinutih, preko "prozivki", do smiješnih.
Ne jedeš ni pljeskavice?!
Ubjedljivo najčešće pitanje. Znam i razumijem da je Nj. K. V. Pljeka jedno posebno balkansko zadovoljstvo, bilo za ručak ili poslije duge noći u klabingu, i iskreno mi je drago kada ljudi u njoj uživaju. Ja samo nisam jedna od njih.
Je l' to zbog prava životinja?
U mom slučaju, nije, ma šta ko o tome mislio. Moje lično mišljenje je prilično striktno – ne mislim da bi bilo OK da zagovaram prava životinja na tanjiru, pa poslije ručka obuvam kožne cipele, oblačim kožnu jaknu, pakujem kožni novčanik u kožnu torbu... Ako se boriš za prava nečega ili nekoga, makar ja mislim da bi to moralo da bude potpuno. Možda i griješim, ne znam.
Pa zašto onda?
Crveno meso sam prestala da jedem zato što mi je grozno. Izgled, tekstura, ukus, sve. Odmalena. Jedva sam čekala da postanem dovoljno odrasla da mogu da donosim izbor o tome šta ću jesti.
Incident koji se u mojoj familiji prepričava već godinama je "pranje špageta". Nakon jedne od bolonjeze svađa, oni sa jedne strane insistiraju da pojedem sve u tanjiru ili nema ustajanja od stola, ja sa suzama u očima odbijam da zinem čak ni da bih odgovorila, da mi na prevaru ne uguraju viljušku u usta, ostavljena sam sama u kuhinji dok ne pojedem. Proviri mama poslije desetak minuta, a ja tiho, na tankom mlazu sa slavine, perem sos sa jednog po jednog špageta i vraćam ih bijele, k'o nove, u šerpu sa ostatkom testenine bez sosa.
I ne prija mi, otkad znam za sebe. Osjećam se nekako tromo i jedva ga svarim, ako me sjećanje služi. Ali namjerno neću o tome da li je i koliko nephodno, korisno ili štetno, jer nisam ni ljekar ni nutricionista, da vam citiram "istraživanja naučnika sa Univerziteta u Mičigenu" ili gdje već. A i tih istraživanja ima kao šaše, i naći ćete gomilu njih koja su oprečna. Tako da, nauka naučnicima, a nama izbor na osnovu osluškivanja sopstvenog organizma.
Ma, probaj malo!
Postoji ta crta u ljudima koja ih nagoni da žele da vas natjeraju da radite nešto što ne biste. Naravno, nije ograničena na klopu, kao što znaju svi nepušači koji su ikada završili poslije škole u nekom pušačkom ćošku, i svi okolo ih nudili cigaretama.
Obično na ovo uzvraćam pitanjem "je l' bi ti probao/la nešto što mrziš samo zato što te ja gnjavim da probaš"?
Hej, ti što mrziš tikvice, vidi što sam našla ovu lijepu zelenu, izrendala je i malo izdinstala, sve pušta sok, hoćeš viljušku pa da navališ? Ne? Nisam ni mislila.
A, pa zato si ti tako blijeda!
Imala bih tri odgovora na ovo pitanje. Pod jedan, ne znam šta je mjerilo bljedila, da li postoji neka skala koja ide od "Vampir" do "Paradajz koji hoda na dvije noge", i gdje bih se ja na njoj nalazila. Pod dva, bila sam "ovako blijeda" i dok sam jela crveno meso. Pod tri, vodeći se tom logikom, svi koji meso jedu idu naokolo zajapureni?
Kako to misliš "lijepo ti miriše giros"?
Kada sam u više navrata pokušala naivno da ljudima koji kuvaju dam iskren kompliment, "jao, to baš super miriše", ponekad sam u polušali nazvana licemerom. Ljudima nije jasno kako može lijepo da mi miriše nešto što se kuva, a u sebi sadrži meso.
Dok se vraćam s posla, ima taj giros u gradu pored kojeg često prođem, i obavezno zastanem na par sekundi da udahnem miris. Dobro je poznato da su mirisi i pozivi na sjećanja, dakle ne mora da znači da biste pojeli sve što onjušite. Meni je taj miris jedna lijepa kombinacija začina i travčica, ali vjerovatno negdje u mozgu "pali" i sjećanje na prva ljetovanja u Grčkoj sa roditeljima, taj miris se vezuje i za more, pijesak, miris "mišića" za plivanje koji se griju na vrućini... A poznajem ljude koji jedu meso i kojima je miris girosa grozan. De gustibus...
Ovdje možemo da povučemo i paralelu sa bilo čime drugim što lijepo miriše. Volim ja i miris ruža, pa me nećete zateći u nekoj bašti kako glođem jednu, sa sve trnjem, niti kako krišom cuclam tester flašicu parfema u nekoj parfimeriji. Kada nešto lijepo miriše, ja u tome uživam. Znam da nisam jedina.
Pa, šta onda jedeš?!
Možda najsmješnije pitanje, ali ima i najjednostavniji odgovor – pa, sve ostalo. Osim grejpfruta, bestraga mu glava.
A je l' ti smeta kada drugi jedu?
Ne, i nikada mi nije smetalo. Recimo, ja bih u sebi provrištala svaki put kada vidim švarglu ili pihtije, ali u životu nekome nisam rekla "ne znam kako možeš to da jedeš". Ne držim predavanja ni o ukusu, ni o zdravlju, i zapravo popovanje o tome ko šta jede smatram prilično nepristojnim. Kao što ja mogu da biram šta ću, tako, što se mene tiče, može da bira i bilo ko drugi i da uživa u onome što je njemu lijepo.
A je l' umiješ da spremiš meso?
Naravno da umijem. Umjela sam i prije nego što sam prestala da ga jedem, umijem i sad. Kažu da pravim dobar gulaš, i generalno te stvari koje što duže kuvaš, to su bolje. Nešto rjeđe spremam meso koje bi trebalo probati često tokom kuvanja jer nedovoljna termička obrađenost može da ugrozi zdravlje, ali spremam i njega. Sa ponosom mogu da kažem da za sada nikoga nisam otrovala.
A hoćeš li početi nekada ponovo da ga jedeš?
Odgovor na ovo pitanje zavisi od jedne i samo jedne stvari, a to je zdravlje. Ovo je istovremeno najrjeđe pitanje koje dobijam, jer ljude nekako više zanima sama odluka i "posljedica" koju ona ima na tvoje čulo ukusa, a ne na zdravlje. I odgovor glasi "da", ukoliko to bude iz bilo kog razloga neophodno. Ako na nekoj analizi bude utvrđeno da mi nešto u organizmu žestoko fali, ili, naravno, ako mi u trudnoći bude bilo rečeno da bi to bilo najpametnije. Onda hoću, bez pogovora. Do tada, vi uživajte u pljekama, a ja ću u svemu ostalom.
Osim grejpfruta.
(autorski tekst: Bojana Zimonjić Jelisavac)