Savjeti nutricionistkinje Koje bi namirnice trebalo zakonom zabraniti

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Dijete i zdrava ishrana

Savjeti nutricionistkinje: Koje bi namirnice trebalo "zakonom zabraniti"

Autor Zora Ćirković
Autor Zora Ćirković

Zašto danas ima sve više gojazne djece, kako se problemi sa viškom kilograma najefikasnije rješavaju u ranom uzrastu, prije nego što problem postane "hroničan" i koje namirnice bi trebalo da budu na listi "zabranjenih", pitali smo nutricionistkinju.

Izvor: Guliver/Getty images, FotoDuets

Iako nam je svima važno kako izgledamo, gojaznost nije samo pitanje estetike. Višak kilograma povećava rizik od brojnih zdravstvenih problema, dijabetesa prije svega, škodi emocionalnom zdravlju… a korijeni problema često nastaju još u djetinjstvu.

Možda ste i vi primjetili da djeca više nisu vižljasta i žilava kao prije desetak, petnaest godina, a analiza koju je 2019. godine Ministarstvo zdravlja uradilo u saradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom pokazala je da je u uzrastu od prvog do četvrtog razreda gojazno svako treće dete.

O tome zašto nije "zdravo, pa debelo" (što smo svi bar jednom u životu čuli), i kako da na vrijeme kod deteta razvijete zdrave navike ili mu pomognete, ako već ima problema sa viškom kilograma, razgovarali smo sa Anom Todorović, nutricionistom Doma zdravlja Savski venac.

Ako ste zabrinuti, i čini vam se da vaše dijete ima višak kilograma, evo savjeta stručnjaka koji će vam pomoći da taj problem riješite zajedno, kao porodica.

"Već sa 3, 4, 5 kilograma viška, dijete se smatra gojaznim jer ne možemo da posmatramo isto tjelesnu masu odraslog i djeteta i da to svrstavamo u iste kategorije. Nije isto kad odrasla osoba ima 5 kilograma viška, i kada 5 kilograma viška ima dijete. Višak u predijelu stomaka, gdje se djeca najčešće popunjavaju, koji se vidi kad se recimo podigne majica, kad se vidi da su grudi i stomačić malo 'mesnatiji' je stanje koje ako se ne prati i ne reaguje se na vrijeme, može da preraste u gojaznost."

Drugim riječima, kod djece ne bi trebalo da se vidi "stomak" kad sjednu, niti da se bilo šta "preliva" preko pojasa šortsa ili pantalona: "Ne bi trebalo da se vidi tih nekoliko slojeva, jer je to potkožno masno tkivo koje ima apsolutno negativan uticaj na cijeli organizam."

U nekim periodima u razvoju, a to je obično sam početak puberteta, oko 11, 12. godine, do 15. otprilike, dešava se da djeca imaju neku prelaznu fazu u kojoj dobijaju na kilaži.

"U tim godinama, dešava se da djeca koja su se aktivno bavila sportom počinju da negoduju, odustaju od treninga jer ih u tom uzrastu doživljavaju kao nešto što im oduzima vrijeme koje bi proveli u zabavi, druženju i viđanju sa vršnjacima. Dosta radim sa djecom, i zaista se primjećuje da se u tom uzrastu ugoje, vrlo često upravo iz ovog razloga. Neki ostanu na tom putu i nastave da se goje, što dosta zavisi i od genetike, a ima djece koja to prevaziđu uz određene korekcije u ishrani, i to sve dođe na svoje i neku optimalnu mjeru", kaže Ana Todorović za MONDO.

Preschool child in classroom.
Preschool child in classroom.
Izvor: Guliver/Getty images, nilimage

Ipak, u ovim slučajevima relativno je jasan uzrok dobijanja na kilaži. Kod mlađe djece, stvari su nešto drugačije.

"Kad je dijete gojazno već u predškolskom uzrastu, sa pet, šest godina, tad već može biti pomalo komplikovano da se to prevaziđe, jer to dijete ima razvijene i utvrđene navike u ishrani.Pedijatri bi trebalo prvi da primjete i ukažu roditeljima ukoliko postoji naznaka potencijalnog problema sa gojaznošću, već tamo oko druge, treće, četvrte godine, da upućuju roditelje kod stručnog lica. Kako dijete raste, navike u ishrani postaju ukorijenjene, i može da se javi i otpor ako vi mijenjate nešto, a dijete je oformilo određeni obrazac, ima izražen apetit. Uskraćivanje hrane djeci djeluje kao zabrana i kao kazna."

Kada je onda pravo vrijeme da se o ishrani ozbiljno povede računa?

Pa… ukratko - čim dijete počne da jede čvrstu hranu. Već u prvoj godini, kad dijete počinje da jede hranu koju jede čitava porodica, treba da se vodi računa o tome šta će i u kojim količinama dijete jesti.

"Djeci ne bi trebalo davati previše hljeba, ne bi im trebalo davati prženu, ili zaprženu hranu, ne bi trebalo voćne užine mijenjati slatkišima ili slanim grickalicama. Čak i kad izađete u park, djetetu možete ponijeti voćnu kašicu ako je malo, ili voćku ako je starije, jednu bananu ili jabuku", savjetuje nutricionistkinja.

Dobra baza za zdrave navike u ishrani postavlja se u najranijem uzrastu, što vrijeme duže prolazi, to je sve teže.

Ako ste se pitali kako djeca uopšte postanu gojazna, kad po prirodi stvari ne bi trebalo da imaju tih problema, odgovora ima više. Tu su genetika, koju ne možemo da biramo, ali i mnogo važniji faktori na koje ipak možemo da utičemo i to u velikoj mjeri.

"Gojaznost uvijek ima više uzroka, prije svega tu je genetska predispozicija, koja će se, ukoliko postoji, ispoljiti ako se ne vodi računa od malih nogu. Dakle, ako su roditelji ili neki od bližih rođaka gojazni, a ne vodi se računa, velike su šanse da će i dijete biti gojazno, ako se hrani u pekari, jede masne, jake namaze poput majoneza, ili one pune šećera kao što je kečap, ako redovno jede prženu, pohovanu hranu… Brza hrana je takođe problem, ali činjenica je i da roditelji danas rade puno, da se nema vremena, da porodična organizacija u današnje vrijeme prosto nije uvijek takva da se podrazumijeva da se jede kuvano", objašnjava Ana Todorović.

gojaznost, deca, debljina Izvor: Guliver/Getty images, Digital Vision

Postoji tu i još jedan problem. Ako djeca sjede ispred televizora ili kompjutera, u uzrastu kada njihovo tijelo prirodno traži da trče i budu aktivni, ne možemo da budemo iznenađeni činjenicom da sve više djece ima višak kilograma. A ovo čak i nije jedina "začkoljica" u vezi sa ekranima.

"Mnogo djece, već od najranijeg uzrasta, jede ispred ekrana, jedu i igraju igricu ili gledaju crtani film ili nešto. Roditeljima je nekad cilj da dijete pojede ono što su oni zacrtali što prije, i onda ne biraju sredstva, uključe djetetu tablet i dijete jede pred ekranom, nemajući svijest o tome da je jelo, na neki način. Jede mehanički, i stvara se uslovan refleks da se jede ispred ekrana bez razmišljanja o hrani, i to je relativno česta, velika greška koju roditelji prave."

Na sreću, iako ozbiljan, problem gojaznosti kod djece ima rješenje. Potrebno je da potražite pomoć stručnjaka, i da se kao porodica posvetite tome da pomognete svom djetetu.

"Uvijek su roditelji u stvari ti sa kojima treba raditi, a djetetu koje je pred vama treba pedagoški pristupiti. Birate način na koji ćete mu prići u zavisnosti od toga da li su u pitanju sasvim mala djeca, školarci ili tinejdžeri. Dijete kod nutricioniste najčešće uputi pedijatar, ali u nekim slučajevima i roditelji sami primjete da bi nešto valjalo da promijene. Ono što je važno je da se na prve konsultacije dođe sa urađenom krvnom slikom, da se vide hemoglobin i eritrociti i isključi mogućnost da tu postoji neki problem. Zatim se kroz razgovor sa roditeljima daju neke smjernice. Ako je dijete u uzrastu kada sa njim može da se sarađuje, kada može da mu se lijepo približi kroz igru ili crtež, ili razgovorom u starijem uzrastu, onda mu se objasni zašto je važno da se nepravilne navike u ishrani promijene", objašnjava Ana Todorović.

Nije problem izgled, nego zdravlje

U tinejdžerskim, osjetljivim godinama, djeca gojaznost doživljavaju prije svega kao estetski problem, ali ako se ne reaguje pravovremeno, i ne koriguje se ono što je potrebno ispraviti, posljedice gojaznosti mogu biti mnogo ozbiljnije. "Gojaznost je dobra osnova za razvoj dijabetesa, bolesti srca i krvnih sudova, problema sa kičmom i stopalima, i osim toga, stvara se veliki psihološki problem kod djece, posebno kod djevojčica u pubertetu, koje mogu da počnu da se povlače u sebe, da izbjegavaju da se viđaju sa društvom, da idu na rođendane… Dječaci obično 'zaklon' nalaze igrajući igrice na kompjuteru, i to može da ostavi posljedice po njihovo samopouzdanje, i zato je jako važno da se gojaznost kod djece ne zanemaruje. Pitanje fizičkog izgleda je samo najupadljiviji pojavni oblik gojaznosti, koja može da ima i jako ozbiljne zdravstvene i emotivne odnosno psihološke posljedice", kaže Ana Todorović.

Ako se dvoumite da li da odvedete dijete kod stručnjaka, ili da sami pokušate da riješite problem, imajte u vidu da mališani često drugačije prihvataju stvari kada im ih predlaže neki drugi autoritet, i u velikom broju slučajeva će prije poslušati i sarađivati sa nekim uslovno rečeno sa strane, nego kada ih kritikuju roditelji ili ukućani predlažu kako bi trebalo da se hrani.

I, treba da znate još nešto: pravi model ponašanja u vezi sa ishranom, baš kao i u vezi sa svim ostalim stvarima koje su u životu važne, uvijek se nosi iz kuće. Nemojte zato imati nerealna očekivanja i željeti da dijete jede i meso i ribu i povrće i voće, ako se vi sami ne hranite po principima zdrave ishrane.

"Roditelji, cijela porodica, treba da jedu onako kako žele da se dijete hrani. Ne možete očekivati od djeteta da će da prihvati neke zdrave navike da će da usvoji to što mu vi pričate, ukoliko se vi isto tako ne ponašate", kaže nutricionistkinja.

Ukoliko dijete odvedete kod specijaliste, i ono odbija da sarađuje, plače kad mu uskratite slatkiše ili hranu, svadljivo je nervozno, u rješavanje problema trebalo bi da se uključi i psiholog.

"Ukoliko dijete tako reaguje, obično iza toga postoji neki potisnut problem, neka frustracija, možda je dijete kao malo bilo tjerano da jede spanać ili nešto slično što nije voljelo, i to je bilo traumatično, ili je bilo nagrađivano čokoladom… I vi sad imate roditelje koji hoće naglu promjenu. Tu bi trebalo da se uključi psiholog, da malo popriča sa djetetom, i onda se zajednički, uz saradnju sa nutricionistom, sve polako rješava."

Roditelji često iz najbolje namjere stvaraju probleme koji se mogu kasnije nastaviti i u odraslom dobu. A ako često djetetu kažete "ako pojedeš povrće ili uradiš … (to i to), dobićeš čokoladu", na dobrom ste putu da se to desi i u vašoj porodici.

"To je apsolutno pogrešno, stvara vrlo loš model. Djeca koja su na taj način nagrađivana hranom, ili su kažnjavana oduzimanjem hrane koju vole, najčešće slatkiša, kad nisu bila dobra, postaju ljudi koji će sebe i u odraslom dobu nagrađivati hranom, za postignute uspjehe, ili će posezati za hranom, najčešće čokoladom, slatkišima, kad su neraspoloženi ili tužni. To stvara privremeni osjećaj zadovoljstva, ali to je samo privid. Hrana treba od najranijeg uzrasta da bude djetetu predstavljena kao nešto što je važno da bismo bili zdravi, nešto što je važno za rast i razvoj, pa i za ljepotu, da se izgradi zdrav odnos prema hrani, a ne da ona bude u funkciji nagrade ili kazne."

gojaznost, deca Izvor: Guliver/Getty images, Ruslanshug

Kad dobijete plan ishrane od nutricioniste…

Kod odraslih koji su na režimu ishrane koji je odredio nutricionista, 0,5 kilograma je minimum koji treba da se gubi tokom jedne nedjelje, a kod djece pola kilograma je medicinski opravdano, i to je optimalan gubitak kilograma tokom nedjelju dana. Kod nutricioniste se obično dolazi na kontrolu jednom u dvije nedelje, i ako je dijete tokom te dvije nedelje skinulo oko jednog kilograma, to je više nego dovoljno i trebalo bi da ga pohvalite.

Imajte u vidu da se ponekad dešava da tokom prve dvije nedjelje, kad se izbace tijesta, sokovi, slatkiši, slane grickalice, djeca izgube i dva kilograma tokom tih 14 dana, ali to je prirodna reakcija organizma na tako drastičnu promjenu u načinu ishrane.

Međutim, nakon toga, metabolizam ulazi u nešto mirniji tok, i ako se skidanje viška kilograma natavi tako što se gubi kilogram tokom dvonedjeljnog perioda, jako je važno da djetetu pružate podršku i pohvalite ga zbog toga što mu tako sjajno ide.

Osim kilograma, jako su važni i obimi struka, u predijelu pupka, oko grudi ili ispod grudi, u zavisnosti od uzrasta, i tu se kako vrijeme prolazi registruju značajne promjene.

U zavisnosti od toga u kojoj je mjeri i koliko je dugo dijete bilo gojazno, varira vrijeme koje je potrebno da se nove, zdravije navike usvoje, a preporučena težina ustali.

Ako je dijete bilo izrazito gojazno tokom nekoliko godina, biće sigurno potrebno godinu do dvije dana "održavanja" dostignute željene težine, da biste mogli da budete sigurni da višak neće da se vrati ako dijete ponekad na nekom rođendanu sa drugarima ili u sličnim prilikama pojede nešto što nije predloženo u jelovniku koji je izradio nutricionista.

Kod djece koja su imala manji višak od pet, šest kilograma, uobičajeno su "van opasne zone" poslije pet ili šest mjeseci održavanja dostignute željene težine, objašnjava Ana Todorović.

Ipak, imajte u vidu da mnogo zavisi od toga kako ćete se i vi i dijete ponašati nakon što se dostigne željena kilaža.

Kod gojaznosti, problem možete smatrati riješenim ne u trenutku kad smršate, nego u trenutku u kojem su nove, zdrave navike postale dio vaše svakodnevice, nešto što vam je toliko prirodno da više i ne razmišljate o tome. Ako želite da problem gojaznosti kod djeteta potpuno riješite, porodična dinamika mora da se promijeni.

"Porodica mora da bude glavna podrška, ne možete očekivati da se dijete pridržava preporučenog režima ishrane, ako se u porodici jede sve suprotno, neke masne stvari, ako je gomila slatkiša u kući, to su sve izazovi, i mnogo je naporno za dijete da bude toliko jako da odoli svemu tome, da ne uzme ništa od svega toga. Stvarno su rijetka deca koja imaju toliku snagu volje da istraju."

Onda je bolje da ništa od toga svega prosto ne bude u kući?

"Da. Ali, ono što može u nekim slučajevima da pomogne je da se djetetu, kad već skine određeni broj kilograma, uvede 'slobodan dan', jedan dan nedjeljno kad će recimo moći da pojede ono što poželi, pa i neki slatkiš. Ipak, o tome nutricionista odluku treba da donese nakon razgovora sa roditeljima, jer ipak su oni ti koji najbolje poznaju svoje dijete. Ponekad, djeci taj jedan izuzetak tokom nedjelje daje elan da nastave dalje da se pridržavaju režima ishrane, ali ima i djece kod koje to bude 'okidač' i poslije toga im se jako jede baš ta hrana koju ne bi trebalo da jedu, i bude im mnogo teže da se zadrže na pravom kursu", kaže Ana Todorović.

"Da mogu, zabranila bih…"

Nutricionisti, na žalost, ne mogu da zabrane ništa nikome od nas inače bi na ovom svijetu bilo mnogo manje teško bolesnih ljudi čije je stanje izazvala ili dodatno pogoršala gojaznost, ali… Vi ste odrasla, odgovorna osoba i vi određujete pravila koja važe u vašoj kući. Što znači da vi možete i da zabranite neke stvari, za dječje dobro. Pa, evo nekoliko dobrih prijedloga.

Akrilamid je kancerogena supstanca koja nastaje u hemijskim reakcijama na visokim tempearaturama. Osim u industriji, tokom proizovodnje plastike, na primjer, prisutan je i u hrani, najviše u kafi, čipsu, krekerima… Kontaminacija akrilamidom izaziva neurološke probleme, a faktor je rizika i za različite vrste kancera.

Da može, evo šta bi "zabranila" naša sagovornica:

"Prvo, energetska pića. To je svojstveno tinejdžerima, malo starijoj djeci, ali to je broj jedan. Čips, zatim, jer sadrži akrilamide, za koje je dokazano da dugotrajnim unošenjem imaju kancerogeni potencijal, zatim gazirana pića uopšte, kao i namaze poput majoneza i jakih soseva. To mi je baš na 'crnoj listi'. I prazna lisnata tijesta, pogačice, žu-žu… i da ne zaboravim viršle i paštete. Pohovana, pržena hrana kupljena na ulici je takođe jako, jako opasna. Tu je najveći problem ulje koje se koristi ko zna koliko puta, i to može da bude opasno."

Naša sagovornica kaže da bi trebalo izbjegavati i sokove koji su puni šećera, i podsjeća da je voda uvijek bolji izbor: "Ovo važi i za prirodno cijeđene sokove. Cijeđenjem voća se izgubi dosta dijetetskih vlakana, djelimično i vitamina i mineralnih materija. Dijetetska vlakna su važna za dobro varenje, za metabolizam i regulisanje pražnjenja crijeva. Neophodna su za stvaranje dobrih probiotskih kultura u crijevima koje su važne za imunitet."

Uz to, tečnost ne može da nas zasiti koliko god da je u njoj vitamina i minerala, refleks žvakanja je takođe važan dio tog procesa. Razlika je i u količini kad se cijedi pomorandža, ostajete bez vlakana, bez pulpe, dobijete samo djelimičan proizvod od onoga što ste imali. Čaša soka od pomorandže u odnosu na jednu pomorandžu ima umanjenu nutritivnu vrijednost. Zato je uvijek bolje da dijete pojede voćku, nego da mu je date kao sok. A isto važi i za odrasle...

A kako bi trebalo da izgleda zdrava ishrana kod djece?

"Doručak djeci treba da obezbijedi dovoljno energije za početak dana, uvijek je zdravo da jedu jaja, sireve, ako je mlađi uzrast djece i ako djeca nisu gojazna, ne moraju biti samo mladi sirevi, mogu biti i malo stariji, ako ih djeca vole. Zatim jogurt, pavlaka, mlijeko, domaći mesni proizvodi, tipa pečenice, ako znamo od koga smo nabavili, i zdrave žitarice, hljebovi od speltinog, ovsenog, ražanog brašna, to su preporuke.

Doručak može da bude i musli, mogu da se prave razne kombinacije, ali da to ne budu kupovne varijante jer su pune dodatih šećera, već u žitarice dodati kod kuće ono što dijete voli, voće, borovnice recimo, komadiće crne čokolade, listiće badema, sa grčkim jogurtom, to je takođe dobar izbor. Voće je preporuka za užine, to može da se ponese i kad su djeca napolju da im se ponudi.

Za ručak bi bilo idealno da bude složeno jelo, koje sadrži meso ili ribu, ili pečurke, ili mahunarke kao što je pasulj, u kombinaciji sa puno raznovrsnog sezonskog povrća u formi salate, trebalo bi da bude i supa ili čorbica, ne previše slana, i ne prekuvana. Večera bi trebalo da bude nalik doručku, dolaze u obzir i pite od heljdinih kora, sa sirom, spanaćem, proja… Sve što naša domaća ishrana podrazumijeva oduvijek", kaže Ana Todorović.

Zapravo i nije toliko komplikovano, kad bolje razmislite, ali danas je način života nažalost postao takav da i relativno jednostavne stvari nije lako organizovati.

"Problem je najviše to što roditelji nemaju vremena, i to treba razumjeti, radi se od 9 do pet, nekad i duže, nije lako organizovati i nabavke i pripremu hrane, tu su i ekonomski problemi, naročito kod višečlanih porodica… Ljudi onda ishranu organizuju prema onome čime raspolažu finansijski. Mnogo je problema, i mnogo aspekata ovog problema, sve se promijenilo u posljednjih dvadesetak, trideset godina. Ranije se radilo od sedam do tri ili od osam do četiri, žene su imale vremena i da odu u nabavku i da skuvaju, porodica se okupljala za stolom… A danas, sreća je ako se kompletna porodica jednom nedjeljno okupi da ruča zajedno, i to obično bude vikendom, a preko nedjelje se prosto prinudno traže brža rješenja za sve, pa i za obroke. Nažalost je tako, i biće sve više tako. Ali, kad su ljudi svjesni da je zdrava ishrana važna, to nije toliko neizvodljivo koliko djeluje na prvi pogleda, mada je činjenica da traži malo bolju organizaciju i planiranje unaprijed", zaključuje naša sagovornica.

Ako vam se čini da imate problem, ili ste svjesni da bi nešto trebalo da promijenite u navikama u ishrani za dobro svog djeteta, ali i čitave vaše porodice, treba da znate da vam za odlazak kod nutricioniste u domu zdravlja nije potreban ni novac, ni uput.

Pročitajte i ovo

Tagovi

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader