Demencija je bolest čiji proces može da se uspori, ali ne i izliječi. U nastavku saznajte da li postoje skriveni simptomi na koje na vrijeme možemo da utičemo!
Da li se uplašite kada svakodnevno zaboravite kuda ste krenuli, šta je trebalo da kupite ili koga da pozovete? Mnogi se pitaju da li hronični stres povećava rizik za nastanak demencije, a u nastavku slijede odgovori na ovu temu. Šta možemo da uradimo za sebe, a na koje prikrivene simptome treba da obratimo pažnju kod drugih, objasnio je u "Jutru" na Prvoj prof. dr Ranko Raičević.
"Zaboravnost, odnosno bilo koji oblik kognitivnih poremećaja, jeste nešto što predstavlja ozbiljan problem u svakodnevnom funkcionisanju, ali i problem zdravstvene zajednice u celini. Demencija je bolest savremenog svijeta i smatra se da je u ogromnoj većini zemalja sa umjerenim stepenom razvoja, naročito bogatim zemaljama, prvi zdravstveni problem. Ovo jeste bolest koja je u jasnoj vezi sa starenjem, tako da mi imamo epidemiju ljudi koji imaju značajan oblik ovih poremećaja", rekao je dr Raičević i otkrio da li zaboravnost treba da nas zabrine.
"Ne treba da nas zabrine ako se to ne dešava svaki dan, ako nema dinamiku. Ako se zaboravljanje ne produbljava, to je vjerovatno odraz zamora i stresa zbog načina života koji je sve više zahtijevan. Mi sve manje dajemo vremena mozgu da se odmori, a mozak traži osam sati odmora u kontinuitetu. Prije podne se bavimo jednim poslom, u drugom dijelu dana drugim. Mozak se stalno prebacuje sa jednog načina razmišljanja na drugi i dolazi do preskakanja. Ma koliko mozak bio bezgraničnog kapaciteta da taloži informacije, ipak postoji ograničen broj 'fioka' koje u 'poplavi' informacija počinje da ih taloži", objasnio je profesor.
Kako izgledaju simptomi?
"Porodica najčešće želi da ne primijeti to iz emotivnih razloga. Stvari se najčešće minimiziraju, govore da je neko umoran ili da mu nije dan. Ipak, kada to već počinje da biva tako da postaje opasno, jer se električni uređaj ostavi upaljenim, osoba ode na pijacu, a ne zna da se vrati, zapostavlja ličnu higijenu, to su znaci demencije. Onda se jave grubi poremećaji pamćenja, da se ne prepoznaju članovi porodice, kada osoba ne zna raspored prostorija u svom stanu, to je uznapredovali oblik demencije i patnja za porodicu", objasnio je dr Raičević.
Teška, ali najbolja odluka je dom za stare
"Da biste o jednom pacijentu sa demencijom brinuli, potrebno je pet aktivnih učesnika iz familije. Odbijamo da te ljude smještamo u domove. To jeste humano, ali na taj način direktno utičemo na socijalno i mentalno zdravlje okoline. Uništavamo nekoliko članova porodice da bismo spriječili odlazak u ustanovu koja treba da brine o ovakvim pacijentima. Društvo neurologa Srbije je prepoznalo ovaj problem i jedni smo od rijetkih koji smo uveli Centre za demenciju. Liječenje pacijenata sa dimencijom se ne radi u tercijalnim zdravstvenim ustanovama", objasnio je dr Raičević i dodao:
"Ja, kao načelnik klinike, ne mogu da ubijedim rodbinu da je liječenje demencije u klinici pogrešno, čak i štetno za pacijente. Njima je klinika sasvim novo okruženje, stanje im se pogoršava. Mi te ljude moramo da držimo u socijalnom okruženju koje im je blisko ili da radimo ambulantne sesije u Centrima za dimenciju gdje ćemo pokušavati da im pokažemo neke tehnike poput čitanja, učenja, slušanja, igranja igara", savjetovao je profesor.
Lijek ne postoji
"Moramo da kažemo da na polju demencije nemamo čudotvoran lijek. Nemamo efikasno sredstvo za spriječavanje demencije. Imamo sredstva koja usporavaju proces, to je najveći domet takvih lijekova. Sam početak možemo da produžimo socijalnom podrškom i određenim treninzima koji su vezani za očuvanje preostalih kapaciteta u mentalnom funkcionisanju. Davno je primećeno da vrhunski intelektualci i naučnici, ako presjeku svoj intelektualni angažman, odu u penziju i kažu da neće ništa da rade, brže ulaze u demenciju nego ako nastave da se bave time čime su se bavili. Okidač može da bude bukvalno prekid intelektualnih aktivnosti ili neki dramatični događaj poput bolesti, gubitka supružnika, stres", objasnio je dr Raičević.
Poruka za one koji u porodici imaju člana sa demencijom
"Možda grubo zvučim, ali vjerujte, za pacijenta je bolje da bude u domu, kao i za okolinu. Znate za ono pravilo da u avionu treba prvo sebi da stavite masku sa kiseonikom, pa tek onda djetetu? Ako sebe zapostavite, djetetu nećete moći da pomognete. Tako je i u ovoj situaciji, može da dođe period kada više nećete biti u stanju da pomognete nekome. Učestvujete u društvenim igrama poput tablića, rješavaju ukrštane riječi, igrajte sudoku. One imaju matematičku komponentu i to je kognitivni trening. Tu su i čitanje, slušanje muzike, razgovor sa ljudima", rekao je prof. dr Ranko Raičević.
(MONDO)