U svijetu brzih obroka, hrane "s nogu" i vječitog manjka vremena, jedna od najosnovnijih ljudskih radnji postala je automatska.
Govorimo o žvakanju. Većina ljudi danas jede brzo, dok paralelno gleda u telefon, računar ili televizor, i ne razmišlja o tome koliko dugo zapravo žvaće hranu.
Međutim, naučnici posljednjih godina sve više proučavaju ovu jednostavnu radnju i dolaze do zanimljivih zaključaka: način na koji žvaćemo ima mnogo veći uticaj na zdravlje nego što smo prvobitno mislili.
Iako se o varenju uglavnom govori tek kada hrana stigne do želuca i crijeva, proces zapravo počinje mnogo ranije, u ustima. Svaki zalogaj i komad hrane miješa se sa pljuvačkom, koja sadrži enzime zadužene za razlaganje hrane.
U trenucima kada jedemo prebrzo i gutamo velike komade hrane, organizam ulaže mnogo više energije da bi obradio obrok. Zbog toga se kod mnogih ljudi javlja osjećaj težine, nadutosti ili nelagode nakon jela.
Neka istraživanja pokazuju da duže žvakanje pomaže pri boljoj apsorpciji hranljivih materija, ali umanjuje i opterećenje na digestivni trakt. Drugim rečima, nije važno samo šta jedemo, već i kako jedemo.
Veza sa mozgom
Međutim, priča o žvakanju ne završava se u stomaku. Naučnici danas sve više istražuju vezu između žvakanja i mozga, odnosno onoga što pojedini istraživači nazivaju "osom zalogaj-mozak".
Pokazalo se da žvakanje aktivira više regija mozga povezanih sa pažnjom, memorijom i osjećajem budnosti. Ritmični pokreti vilice podstiču protok krvi kroz mozak i povećavaju dotok kiseonika u njega.
Zbog toga neke studije ukazuju na zanimljivu povezanost između loše sažvakane hrane i kognitivnog pada u starijem dobu. Ljudi sa manjim brojem zuba ili oni koji imaju problema sa žvakanjem pokazuju slabije rezultate na testovima memorije i koncentracije.
Naučnici još uvijek ne mogu sa sigurnošću da tvrde da samo žvakanje "štiti mozak", ali smatraju da oralno zdravlje i pravilno žvakanje ima mnogo veću ulogu nego što se ranije pretpostavljalo.
Zanimljivo je da žvakanje utiče i na osjećaj sitosti. Organizam ne registruje u trenutku da li smo uneli dovoljno hrane, mozgu je potrebno određeno vrijeme da primi signal da smo siti. Kada jedemo prebrzo, često pojedemo više nego što nam je potrebno prije nego što tijelo "shvati" da je dovoljno.
Nutricionisti zato sve češće govore o konceptu "svjesnog obroka", sporijem unosu hrane, fokusiranju na ukus i teksturu i smanjenju distrakcija tokom jela. To ne znači opsesivno brojanje svakog zalogaja, već veću pažnju usmjerenu na sam čin žvakanja, koji je u modernom životu gotovo potpuno automatizovan.
Nekada i sad
Način ishrane modernog čoveka dodatno je promijenio i samu potrebu za žvakanjem. Današnja hrana je obrađenija i mekša, stoga je i lakši za gutanje.
Naši preci morali su duže da žvaću sirovu, tvrđu i hranu sa više vlakana. Naučnici smatraju da su upravo kuvanje i prerada hrane kroz istoriju mijenjali ljudsku vilicu, zube i način ishrane.
Danas se čak istražuje i da li nedovoljno korišćenje mišića vilice ima za posljedice drugačiji razvoj lica i vilice kod djece. Ipak, stručnjaci upozoravaju da su za konačne zaključke potrebna dodatna istraživanja.
Postoje i zanimljive teorije o tome zašto žvakanje kod pojedinih ljudi smanjuje stres. Ritmični pokreti vilice povezani su sa aktivacijom nervnog sistema koji ima umirujući efekat. Pretpostavka je da zato dosta ljudi instinktivno poseže za žvakama tokom napetih situacija, ispita ili kada im je potrebno da se koncentrišu.
Stručnjaci upozoravaju da žvakanje nije "čudesni lijek" niti univerzalno rješenje za zdravstvene probleme. Nije poenta u tome da opsesivno brojimo koliko puta smo sažvakali neki komad hrane, već da usporimo tokom obroka i pustimo organizam da uradi ono za šta je prirodno stvoren.
(EUpravo zato/BBC)