Siniša Mihajlović uvijek je emotivno govorio o svom golu karijere protiv Bajerna i o zvjezdanom uspjehu te 1991, kada je na današnji dan otvarao nebo nad Marakanom.
Siniša Mihajlović na današnji dan je 1991. godine "otvorio nebo" nad Marakanom, postigavši dva gola za ukupnu pobjedu Zvezde protiv Bajerna, u kultnom dvomeču Kupa šampiona. Jedan od najvećih srpskih fudbalera u istoriji uveo je tada crveno-bijele u finale protiv Olimpik Marseja, gdje je najčuvenija generacija crveno-bijelih pozlatila tu sezonu i postala prvak Evrope.
U razgovoru za klupsku televiziju Crvene zvezde, pokojni Mihajlović je u jednom intervju u trening-centru Bolonje emotivno i iskreno govorio o tom dvomeču i o tom dobu.
"Svi su imali nervozu, bilo je to polufinale i još smo pobijedili tamo 2:1. Sav stres je bio na nama. Znam da su sve ulaznice bile rasprodane, ostali su ljudi ispred stadiona, nisu mogli da uđu... Kada počne utakmica koncentrisan si samo na to. Bili smo kao familija. Tu je bilo i Srba i Hrvata, Muslimana, Makedonaca, svi smo živjeli kao jedan. Naše pojedinačne ciljeve smo uvijek stavljali u upotrebu glavnog cilja, cilja tima, da se osvoji Kup šampiona. Svi smo bili podređeni tome", rekao je Miha.
On je objasnio da su fudbaleri crveno-bijelih osjećali moralnu obavezu prema narodu da pobijede.
"Imali smo moralnu obavezu, jer u to vrijeme je počelo da se živi loše. Imali smo obavezu da prije svega igramo zbog naroda. Italijani kažu tu estraordinarnu motivaciju. Znali smo da igramo zbog naroda, da ako odigramo dobro narod će uživati u tome. Da im priuštiš sat-dva, dan-dva, nedjelju, da zaborave na probleme. Imali smo tu obavezu i da to nismo imali, nikad ne bismo osvojili. Prvo smo mislili na njih, pa onda na nas. I znali smo da će biti slavlje ako pobijedimo. To nam je davalo energiju i hrabrost"
"Bio sam najpopularniji u Jugoslaviji, Zvezda mi dala stan"
Kako pamti svoj gol? Po velikom slavlju, koje se danima, nedeljama i mjesecima nije smirivalo.
"Augantaler je udario, lopta ide, Pančev pravi fintu, golman se... I onda ludnica. Koliko je trajala? Stalno je bila. Sjećam se da sam u to vrijeme bio najpopularniji igrač u Jugoslaviji, pravio je te ankete i Tempo. Dobio sam stan od Zvezde u novom naselju, Retenzija (u Zemunu). Džona Kenedija se zove ulica, nova zgrada", kazao je on.
Interesantna je anegdota da je upravnik zgrade bio otac tada uveliko poznatog rokera Momčila Bajagića Bajage.
"Ništa nismo plaćali. Idem iz Beograda za Novi Sad, naplatna rampa, pogleda me iz kabine i kaže 'Hajde, hajde'. U zgradi otirač više nisam ni stavljao. Milion brojeva telefona je bilo ispisano po zidovima, predsjednik kućnog savjeta je morao sve da kreči, a ja sam platio posljednja dva puta. Sve je bilo iscrtano od brojeva telefona. Interfon? Stalno su kidali, zvonili i zvonili i pokvarili ga. A, predsjednik kućnog savjeta je bio Bajagin ćale. Jednom on plati, jednom ja, jednom on... Bila je to ludnica u tih godinu i po dana"
"Miha, izvolite nazad ključeve svojih kola"
Ostajao je Miha u Beogradu i bez kola, koja su mu vraćana.
"Sjećam se da kada ostavim kola, ostanem bez brisača, retrovizora... Jednom su mi ukrali kola, BMW. I dam intervju za 'Žurnal' i kažem da su mi sinoć ukrali kola. Poslije dva dana mi zvone na vrata i kažu mi 'Siniša, izvoli, ovo su ključevi od vaših kola. Vidjeli smo da su vam ukrali, nismo znali da su tvoja. Promijenili smo staklo, napunili pun rezervoar i ovo su ključevi'. Pogledam, zaista moja kola", nasmijao se Mihajlović.
Siniša je igrao za Crvenu zvezdu od zime 1991. do ljeta 1992. godine, kada je otišao u Italiju i započeo veliku profesionalnu i životnu epizodu. U toj zemlji je postao fudbalska ikona igrajući za Sampdoriju, Lacio prije svega, a na kraju i za Inter, kao i uspješan trener, prije svih Bolonje. Nažalost, u toj zemlji je i preminuo u decembru 2022. godine poslije duge borbe protiv leukemije.
Bonus video:
(MONDO)