Novi selektor Srbije Veljko Paunović i dalje sanja Novi Zeland i legendarnu 2015. godinu.
Novi selektor fudbalske reprezentacije Srbije Veljko Paunović opširno je govorio za sajt FSS-a i otkrio kako je reagovao kada je dobio poziv da preuzme "orlove". Selektor koji je prije tačno deset godina Srbiji podario svjetsku titulu sa selekcijom do 20 godina, ne mijenja svoj moto još od te legendarne 2015.
"Od kraja 2015. godine, skoro deset godina nisam bio u Sportskom centru u Staroj Pazovi. Osjećam se prijatno kao i tada. Mnogo lijepih sećanja… malo sam uzbuđen. Drago mi je što u Sportskom centru vidim ljude sa kojima sam i tada sarađivao, što su i dalje u Savezu i što imamo priliku da ponovo budemo dio zajedničke misije i novog zadatka", rekao je Paunović na početku razgovora, vidno uzbuđen jer jedošao u veoma delikatnom trenutku, kada šanse za odlazak na Svjetsko prvenstvo postoje, ali zavise i od drugih rezultata.
Nije imao previše vremena za razmišljanje kada je stigao poziv iz FSS-a. Nedavno je završio misiju u Španiji, pa je bio slobodan izboru nove sredine.
"Prilika ne bira trenutak, ali se ova ukazala u momentu kada je ostalo upražnjeno mjesto selektora. Ja sam upravo završio jedan projekat i otvorila se mogućnost. Nije bilo puno vremena, odluka je morala brzo da se donese. Kockice su se poklopile. Moja dužnost je bila da odgovorim na poziv što je brže moguće, da dođem u Beograd i stavim se na raspolaganje reprezentaciji."
Kako je doživio poziv kao izazov, obavezu ili emotivnu dužnost? "Sve to u nekoj određenoj mjeri. Od malena sam privržen reprezentaciji. Bio sam igrač, reprezentativac, ali nisam ostvario san da odigram onoliko utakmica za državni tim koliko sam želio. Kao trener i selektor, taj osjećaj se vraća. Prevashodno zbog ovih momaka koji se nalaze na fotografiji iza nas – sa Novog Zelanda. Možda je ovo i posljednja prilika da se ponovo nađemo na zajedničkom zadatku, kao prije deset godina. Nisam smio da je propustim. U očima javnosti ovo je težak zadatak, ali znam da postoji grupa momaka koji znaju kako se pobjeđuje i znaju kako da plovimo kroz ove nemirne vode. To mi uliva sigurnost da ćemo napraviti zajedništvo i sve što je potrebno za uspjeh. Idemo svim srcem".
Dolazi u nimalo povoljnom momentu među "orlove".
"Polazim uvijek od sebe. Autentičnost, vjera u sebe. Kada vjerujete u ono što radite i u ljude koji vas okružuju, nema potrebe da tražite velike riječi i izvor motivacije. To postaje prirodno stanje sigurnosti i samopouzdanja koje se prenosi na cijelu ekipu", kaže selektor Srbije.
Novi Zeland kao zvijezda vodilja
Osvrnuo se na 2015. godinu i osvajanje svjetskog zlata na Novom Zelandu. "Gotovo da ne prođe mjesec, a da ne pogledam neki video sa Novog Zelanda. Uvijek sam imao živu sliku da ćemo jednog dana ponovo sarađivati. Nikada nisam zaboravio te momke, ni odakle smo krenuli. Poslije tog Svjetskog prvenstva napravio sam jedan klip - naš put do trofeja. Gledao sam ga često, i danas, kad ga se sjetim, uvijek me obuzme isto uzbuđenje. Radujem se što ću sarađivati i sa nekim momcima koji nisu dio te generacije, ali takođe poseduju šampionski potencijal", emotivan je Paunović.
Kakve su bile reakcije tih igrača kada je odlučio da preuzme reprezentaciju? "Osjetio sam uzbuđenje i ponos. Žao mi je što je nekoliko njih povrijeđeno i nisu mogli da se odazovu pozivu, a veoma su bitni za grupu, bitni za koncepciju tima, kako u tehničkom i taktičkom, tako i u ljudskom smislu. Ali reakcije su bile divne. Tih deset godina smo ostali u kontaktu — bodrili se tokom povreda, čestitali jedni drugima na uspjesima, delili trenutke. Čuo sam od Bate Mirkovića koji je vodio reprezentaciju u Andori da su momci i dalje sjajni profesionalci, da se međusobno poštuju, vjeruju jedni drugima, da ih i dalje krasi onaj isti entuzijazam. Sjećam se kada smo se opraštali poslije Novog Zelanda, rekao sam im da bih volio te vrijednosti da zadrže šta god da se desi u njihovim karijerama. Zato me je Batina informacija silno obradovala. Ponosan sam na njih."
Imaće šansu da debituje u nastavku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv Engleske, a potom ih čeka utakmica sa Letonijom.
"Prva utakmica je uvijek najvažnija. Maksimalno smo fokusirani na Englesku - reprezentaciju koja je već obezbijedila plasman i dominirala tokom kvalifikacija. Nisu primili nijedan gol, njihovi napadači nisu imali milosti. Biće to najteži mogući protivnik. Ali u fudbalu je uvijek 11 na 11. Srce, vjera i priprema često prave razliku. Želimo da budemo hrabri, pametni, organizovani i da vjerujemo do kraja."
Njegov otac, Blagoje Paunović, bio je deo reprezentacije koja je 1968. godine u Firenci zabilježila posljednju pobjedu u duelima sa Engleskom.
"Da, i predsjednik Džajić je tada postigao gol. Sjećam se tih snimaka, slušao sam tatine priče. To je bio veliki dan za naš fudbal. Engleska je tada bila aktuelni svjetski šampion. Pobijedili smo ih tada - hajde da damo sve od sebe i sada. Fudbal uvijek pruža novu šansu, a na nama je da budemo vrijedni i dostojni da je zaslužimo."
Identitet reprezentacije
Veljko Paunović poručio "orlovima": Da vjerujemo jedni u druge, da damo sve od sebe i da ne odustajemo
Šta za njega predstavlja identitet srpske reprezentacije? "Da budemo organizovani, disciplinovani, hrabri i da pokažemo svoj talenat. To su četiri stuba. Redoslijed nije bitan, uvijek jedan od njih dođe više do izražaja. Tek kad spojite sva četiri, dobijate ionaj peti, u fudbalu možda i najvažniji – pravo da se sreća okrene na vašu stranu. Znam iz ličnog iskustva, što igračkog, što trenerskog, u velikim utakmicama sreća može biti presudan faktor, ali samo ako ste ispunili prethodna četiri preduslova", kaže Paunović.
Misiju na kormilu reprezentacije Srbije objasnio je u jednoj rečenici. "Imali smo slogan na Novom Zelandu, a važi i danas: Bog svoje najteže misije daje svojim najboljim izabranicima".
Poruka za igrače i navijača pred meč na legendarnom Vembliju. "Poruka je ista za sve: da vjerujemo jedni u druge, da damo sve od sebe i da ne odustajemo nijednog trenutka. Da budemo najbolja verzija sebe i da verujemo u uspjeh – u saigrača, u grupu i u podvig koji jurimo zajedno", jasan je Paunović.
Veljko je kao klinac nosio privezak Zlatnog globusa i maštao da zaigra za svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu.
"Dobio sam privezak od brata od tetke, Dejana…bili smo djeca. Čuvao sam ga i nosio sa sobom tokom svih okupljanja sa reprezentacijom, kasnije i kroz trenersku karijeru. Na tim silnim putovanjima, jednostavno je nestao. Mislio sam da sam ga izgubio. Prije neki dan, dok sam se pakovao za put u Srbiju, otvorio sam fioku i našao ga u jednoj staroj kutiji. Kao da me je čekao. Poslao sam odmah sliku ljudima iz Saveza, konkretno Nikoli Lazetiću. Nevjerovatno… baš sada… kao neki znak."
Prošao je kao igrač sve selekcije reprezentacije, ali je samo u dva navrata dobio šansu da brani boje najboljeg državnog tima.
"Meni je tata prenio taj osjećaj šta znači igrati za svoju zemlju. Igrao sam za mlađe selekcije i sjećam se Santrača, Toplaka, Miljana… ljudi institucije… taj Lala ekonom… mi kad dođemo tamo, pa obučemo opremu, ona trenerka miriše… pa grb izvezen na dresu… ja letim… letim! Taj kult reprezentacije je za mene bio ispunjenje snova. Svaki put kad sam se vratio iz reprezentacije u svoj klub, osjećao sam se kao bolji igrač… kao bolji čovjek… sa mnogo više iskustva… kao da sam zaokružio jednu cijelinu."
U stručnom štabu reprezentacije Paunović se odlučio za ekipu saradnika u koje ima veliko povjerenje, a jedan od njih je veliko ime južnoafričkog fudbala i Mančester junajteda.
"Kvinton i ja smo se upoznali u Španiji, u vrijeme kada smo kao osamnaestogodišnjaci stigli u Atletiko Madrid. Zovem ga Fortune, jer se u Španiji tako izgovara. Sa još trojicom mladih igrača živeli smo u istom stanu, u zgradi koja se zvala Kalje Pingvino. Kasnije smo ušli u prvi tim, ali se nikada nismo razdvajali - ja sam bio u potkrovlju, on dole na prvom spratu. Posjećivali smo se porodično i bili sjajni drugari. Jedini je stranac koga sam upoznao, a da prve riječi srpskog koje je naučio nisu bile psovke. Prvo je naučio ’brate’, pa ’kako si’, a onda i našu hranu. Moja majka ga je često pozivala na obroke i on je zavolio srpsku kuhinju. Jednom prilikom, kada je moja majka krenula za Beograd, Kvinton joj sa vrata dovikne: ’Pozdravite Saleta i čika Radeta!’ - to su mojibrat i stric. Vjerovatno je to slušao od Đoleta Tomića i zapamtio. Bio je kapiten Južne Afrike, ali prije svega je veliki čovjek i prijatelj. I priznajem, napredovao je sa srpskim", zaključio je selektor Srbije.
Veljko Paunović poručio "orlovima": Da vjerujemo jedni u druge, da damo sve od sebe i da ne odustajemo
(MONDO)